Amina Siljak-Jesenkovic

Amina Siljak-Jesenkovic, profesor

Pogled na obrazovanje za kulturu mira kroz frazeologiju i paremiologiju

Kada sam pod svodom ovoga naslova pokusala pronaci prostor za svoj govor, osjetila sam izazov da u paremioloskom i frazeoloskom korpusu maternjega mi jezika potrazim jedinice cije sastavnice spadaju u semanticko polje nasih triju jedinica - obrazovanje, kultura, mir, i one jedinice cije globalno znacenje upucuje na sadrzaj tri data pojma. Stoga, postujuci nacela pristojnosti domacina kako se ovdje, u svome gradu, osjecam, nastojat cu da sa sto manje rijeci i sto manje potrosena vremena ukazem na neke za nas zanimljive elemente koji se mogu zamijetiti u cvrstim skupovima rijeci u koje spadaju frazemi, poslovice, te neka sredstva karakteristicna za faticku komunikaciju.

Otuda zelim poceti od pozdrava; podsjetimo, bilo da je pozdrav monoleksemna jedinica ili cvrsti skup rijeci, koristimo ga ne razmisljajuci o sadrzaju datih, uobicajenih sastavnica; dakle, on jednostavno predstavlja kod kojim provjeravamo komunikacijski kanal. No, obratimo li paznju na sadrzaj "znaka o cijem sadrzaju ne razmisljamo" uocavamo da se u velikom broju jezika nemarkirani pozdrav karakteristican za formalnu komunikaciju sastoji iz sastavnice "dobar" i sastavnice koja ukazuje na dan ili dio dana. Sa druge strane, uocavamo da postoje i pozdravi koji su obiljezeni s obzirom na religijsku ili ideolosku opredijeljenost govornika koji ih upotrebljavaju; to cemo ilustrirati bosanskim primjerom: dok se u nekim sredinama na ovim prostorima medu katolicima upotrebljavao pozdrav Hvaljen Isus, franjevci su svojim pozdravom zeljeli mir i dobro, medu pravoslavcima je pozdravom zazivana Bozija pomoc; a kod muslimana je taj pozdrav bio u manjoj ili vecoj mjeri fonetsko-fonoloski adaptirana izgovorna varijanta arapskog Esselam-u alejkum (selam alejk/alejc, selamun alejkum/alejcum) i njegovog eha alejkumusselam, sto oznacuje da ucesnici u komunikaciji jedan drugome upucuju zelju za mirom i spasom. Zanimljivo je primijetiti i da je pozdrav sa konsitituentom "mir" u kulturama izraslim na islamskoj ili hebrejskoj tradiciji namijenjen zivima, dok se u nekim kulturama izraslim na krscanskoj tradiciji u formi "pocivao u miru" upucuje kao blagoslov umrlome. U vrijeme u kojem sam "usvajala" jezik, ovi su pozdravi bili rezervirani za neformalnu, privatnu komunikaciju, obiljezeni kao znak prepoznavanja pripadnika jedne drustvene grupe vise negoli kao znak preporucen svetim predanjem, znak koji osim funkcije uspostavljanja komunikacije ima i svoj sadrzaj i poruku. I dok je selam u Bosni bio rezerviran za "privatnu upotrebu" unutar sasvim odredene skupine - skupine muslimanskih vjernika", te u jednom periodu imao i status pozdrava dopustenog i u formalnoj komunikaciji, i dok isti pozdrav u turskoj kulturi mozemo cuti u neformalnoj komunikaciji medu starijim govornicima, u malim sredinama koje cuvaju tradiciju, na rubnim dijelovima gradova, ali gotovo nikada kao zvanicni pozdrav u medijima i zvanicnim institucijama (ukoliko se ne radi o vjerskom velikodostojniku), dotle isti pozdrav biva rabljen ravnopravno i kod muslimanskih i kod krscanskih govornika arapskog jezika. Dakle, u sredinama s muslimanskim stanovnistvom izvan arapskog govornog podrucja on se smatra rezerviranim za muslimane koji su opredijeljeni za ocuvanje religijske tradicije, a katkada, unatoc njegovu znacenju kojim se izrazava zelja za mirom i spasom, zbog svoje razlicitosti od "neutralnih" - biva shvacen kao poziv na sukob. Za neke sredine u kojima se ovakav znak tumaci suprotno njegovom sadrzaju, osobito za sredine u kojima se susrecu i ne razumijevaju ideje nad kojima dominiraju ideologije, svojstveno je da bivaju pretvorene u "bure baruta" (barut fi?i), i da nad glavama visi "Demaklov mac". I kako se "razumiju kao Nasrudin-hodza i Francuz", neki kazu da nude "grancicu mira", nekima "vrag", a nekim "davo ne da mira" i "iz cista mira" i "mirne duse" pozele "miris baruta", "uzavri krv", "navali krv na oci", bude "krvi do koljena", i krenu "otpremati u vjecni mir" ili "na vjecni pocinak"; na kraju "popuse lulu mira", i "mirna Bosna", e da bi mozda kada se pocnu razumijevati "zivjeli kao golubovi".

No, upravo sa ciljem da se pocnemo samospoznavati i upoznavati, a potom razumijevati, obratila sam paznju na paremioloske jedinice zabiljezene u Narodnom blagu Mehmed-bega Kapetanovica Ljubusaka, jedinice koje, bile one produkt opceg iskustva stecenog unutar jedne manje ili vece zajednice ili bile preuzete iz druge kulture, kao sredstvo konciznog iskaza sa ili bez semanticke transponiranosti opisuju ili propisuju nacin misljenja, iskustvo i norme ponasanja unutar jedne jezicne zajednice. Moguce se zapitati kakve veze pronalazim izmedu obrazovanja za kulturu mira s narodnim poslovicama. Najprije, zelim kazati da poslovica po sebi najprije ima za cilj iznijeti kratku, jezgrovitu i pamtljivu pouku, nametnuti pravilo ponasanja, a mogu kazati da nisu rijetke one jedinice koje se ticu odnosa u drustvu, te samim tim upucuju i na kulturu mira, i kao takve sadrze niz informacija o odnosu jedne zajednice spram odredene realije.

Najprije, o nuznosti da covjek ima druga, odnosno, o covjekovoj potrebi da se izrazi u suodnosu sa drugim ljudima: Covjek se na covjeka, a drvo na drvo oslanja. U tom druzenju postavlja se i prioritet: Bolji je u komsiluku prijatelj nego u svijetu brat. Odredujuci kvalitet coveka jeste njegova umnost: Ako je tko lud, ne budi mu ti drug; Da budala zna, da je budala, dvije bi pameti imao. Bolji je pametan dusman, nego lud prijatelj. Pogresan izbor okruzenja: Tko s davolom do podne tikve sadi, od podne mu o glavu pucaju. Uputa da se spram drugih ne smije biti iskljuciv ili suvise kritican: Bez mahne tko trazi prijatelja, ostace uvijek bez njega. Konacno, kada je druzba u pitanju poslovica u formi blagoslova: Da te Bog sacuva, od zla druga i neznana puta, i od kuce kapavice, i od zene lajavice i od kuje koja mucem kolje.

Postovanje integriteta licnosti jedan je od temeljnih uvjeta zdrave zajednice: Ako hoces da si stovan, stuj i ti drugoga; Nedostatak samopostovanja, odricanje identiteta, pak, prihvacena su najnedostojnijim ljudskim osobinama: Najgora je ovca, koja svoga runa nositi ne moze. Najgora je ptica, koja kalja svoje gnijezdo.

Odnos medu ljudima pociva na razgovoru: Bez razgovora nejma dogovora. Odrzavanje date rijeci, postivanje dogovora takoder je uvjet za ocuvanje zdrave zajednice: Dogovor vole veze. Jezik veze ljude, uze konje i volove. Goveda se priuzom vezu, a ljudi rijecima.

Za zdravo drustvo nuzan je i adekvatan odgovor na zahtjeve okruzenja: Bogu bozije a caru carevo, pa mirna Bosna. Strah od Boga koji sve vidi uveden kao korektiv koji stiti od nepravicnosti spram drugih jeste uvjet ocuvanja dostojanstva: Boj se Boga, radi pravo, pa se ne boj nikoga. Cini pravo, boj se Boga, pa se ne boj nikoga. Cini pravo, tako bio zdravo. Odnos prema Bogu ocitava se i kroz odnos prema ljudima: (T)ko se ljudi ne stidi, ne boji se ni Boga.

Poremecaj odnosa u jednoj zajednici dogada se kad "jaja kakocu, a kokosi sute", ili kad "usi produ mimo glavu" (tur. Boynuz kulagi gecmis) . Otuda i vrlo slikovita uputa o postovanju spram utvrdene drustvene ljestvice: Ne pljuj nada se, jer ce pasti na te. O uzorima, ali i o utjecaju okoline na pojedinca veli se: Kakav hodza, onaka i djeca. Kakva majka, onakva i kcerka, kakve pite nake i tepsije, kakvi baci, taki i teoci. Na toleranciju, pak, ponovno kao korektiv, upucuje i stara rijec da "Ako nijesu celjad bijesna, nije kuca tijesna". Iskustvo izreceno kroz neke paremioloske jedinice ukazuje i na to da je vrijedno zrtvovati zivot zarad ocuvanja casti i integriteta: Bolje ti je izgubiti glavu nego svoju ogrijesiti dusu; Bolje je da te dusmanin gazi mrtva nego ziva. Medutim, kada se radi o individualnom odabiru izmedu pozicije zrtve i zlocinca, iskustvo kazuje "Bolje je zlo trpjeti nego zlo ciniti"., jer Bogu sila nije mila, pa iz ovog vjerovanja imamo i paremioloske istoznacnice: Tko macem bije, od maca i gine i Tko vjetar sije, buru zanje. Otuda je receno i Ne istem ti nista samo ne uzmi moje., a zna se i da je oteto-prokleto. Neke paremioloske jedinice ukazat ce i na nemogucnost izoliranja iz okoline: Igra medo u komsije, i pred nasa ce vrata doci; Kada gori komsijska kuca, odma pazi na svoju; Kad je rat niko nikom nije brat. Uzroci sukoba, formalno ili sustinski mogu biti razliciti. No, istina je da Mnogi se svadaju za vjeru, a u sebi je nemaju. Nije bez smisla ni pravilo Nakon boja kopljem u trnje". U protivnom se cini ono sto je najlakse - biva se general nakon vojne. Od mira boljeg, a od rata goreg vremena nejma. Stoga, svoje izlaganje zavrsavam poslovicnom bosanskom kletvom: (T)ko rat zelio, kod kuce ga imao.