Ivo Markovic

Kultura mira i religije u BiH

U ovoj studiji istrazuje se udionistvo religija u BiH u kulturi mira. Prvo valja uvjetno (prigodno) definirati kulturu mira kako bismo mogli procijeniti doprinos religija toj kulturi.

Kultura mira

Pojam "kultura mira" je vrlo sirok, a temelji se na dva oslonca: (1) Mir se moze nauciti, dakle moze se izobrazbom, odgojem i raznim oblicima drustvenog, politickog, religioznog djelovanja uvelike izgraditi svijet mira; (2) Mir je trend, pokret, osjecanje zivota nasega doba. Mirovni pokret je, uz ekoloski pokret i pokret za ljudska prava i jednakost medu spolovima (najcesce reduciran na feministicki pokret), osnovna pokretacka energija nasega doba. Trend je sustav vrijednosti, ciljeva, ideala i stilova koje prihvaca vecina ljudi jednoga doba i koji povezuju te ljude u zajednicu koja prelazi postojece granice drzava, kultura, rasa i civilizacije. Mirovni trend izvire iz cinjenice da je danas covjecanstvo proizvelo tako mocna oruzja da se ratom ne moze rijesiti nijedan pravi problem, samo se covjecanstvo moze dovesti na rub opstanka. Osnovni sadrzaj mirovnog trenda je "ne" nasilju. Mirovni trend je tijesno povezan s trendom za zastitu prirode, odnosno svega stvorenja, odnosno trendom za zastitu zivota. Dakle, izgradnja mira se proteze na svu prirodu.

Za ovu studiju vazno je nesto reci o odnosu religije i mira.

Odnos prema bozanskom ima svoj razvoj koji se krece od primitivnog bozanstva (likovi su bili prva vaznost) kao fascinacije snagom i silom do Boga posvemasnjeg dobra, mira i ljubavi. Svaka religija na svome vrhuncu razvoja dotice Boga kao izvoriste potpune ljubavi, dobrote i mira. Na vrhuncu razvoja religije sam Bog je Mir i mir je ime zivota s Bogom. Sto je u nekoj religiji vece nadahnuce na izvorima objave i tradicije, ona time vise komunicira s najvisim vrhuncima duha mira, ljepote i ljubavi koje covjecanstvo uopce moze dosegnuti. U Bibliji mozemo naci slike o Bogu kao ratniku koji se bori na strani Izraela, ali razvoj ide prema prorockoj slici milosrdnog Boga svih ljudi do Isusova najvjestaja Boga ljubavi i totalnoga nenasilja i ljubavi prema neprijatelju. Isto tako u Ku'anu se mogu susresti pozivi tipa "nemojte malaksati trazeci neprijatelja" (sup. sure 4, 104; 8,40; 9, 41; 49, 15; 61, 11), ali isto tako navjestaji milosnoga Boga s kojim se jedino mozemo osloboditi zla u svijetu i izgraditi svijet potpune sloge i mira (103, 1-3), Boga koji je utociste svakom covjeku (112,2). Karl Jaspers govori o osovini doba nenasilja u milenijumu prije Krista kada su budizam, hinduizam, taoizam, Konfucije, Zaratustra, starozavjetni proroci i Isus navijestili Boga kao suprotnost nasilju i moci svijeta, odnosno Boga s vrednotama transcedentnima svijetu kao sto su predanje, sucut, povjerenje, ljubav, nenasilje i mir.

Za istrazivanje sudjelovanja religija u kulturi mira potrebno je razlikovati religiju kao vjeru i religiju kao religioznu zajednicu, odnosno konfesiju, instituciju. Religija kao vjera upucuje ljude na Transcedenciju, u susret Bogu koji dolazi, odnosno koji se objavio i cija je objava zapisana u svetoj knjizi i ostvaruje se u tradiciji te religiozne zajednice. Sam cin vjere moze se uvjetno i ovdje prigodno opisati kao dozivljaj iz susreta s Transcedencijom koji zahvaca ljudsko iskustvo dajuci mu novi smisao, ciljeve i program zivota. Ljudi koji imaju iskustvo vjere povezuju se u izvornu zajednicu vjere, odnosno zajednicu vjernika koja je prepoznatljiva upravo po cinjenici odgovora na Bozju ponudu u objavi. Na temelju te vjere zajednica vjernika postupno stvara svoje unutrasnje religiozne standarde. Ti unutrasnji standardi sastoje se najprije od zajednicke vjere koju svi ispovijedaju i jednako prihvacaju. Zatim iz te vjere proizlazi vrijednosni sustav i socijalizacija tih vrijednosti, moral i etika. Kult kao krajnje mocan i efikasan jezik izrice, priopcuje i realizira religiozne dozivljaje. Kultne radnje daju snazan osjecaj integracije u zajednicu i osjecaj moralne cjelovitosti i sigurnosti osobe. U zivotu religiozne zajednice brzo se stvaraju obicaji i tradicije koji silovito identificiraju osobu sa zajednicom. U zivotu religiozne zajednice brzo se razaberu karizme, odnosno razvrstavaju se sposobnosti te iz njih drustveni statusi i uloge. Tako smo vec na pragu religiozne zajednice koja postaje organizacija, institucija. Vjera je bitno medu-osobna kategorija i za vjeru je bitno potreban drugi, odnosno zajednica; vjera ne moze nastati, razvijati se i opstati bez zajednice. U religioznim zajednicama postoji stalni reciprocitet izmedu dozivljaja vjere i njegove redukcije u instituciji. Kada se zajednica institucionalizira, stvara potrebe koje treba da sluze vjeri, medutim, te potrebe se u drustvenom zivotu mogu lako okrenuti u drugom smjeru i tada religiozna zajednica postaje nesto drugo jer se manipulira religijom.

Jos smo na uvidima, ali i zalazimo u BiH.

Medusobni odnosi religija

Jos jedan vazan cimbenik za istrazivanje odnosa religija prema kulturi mira je odnos medu samim religijama. Religije su uglavnom u svojoj pocetnoj fazi ekskluzivisticne, tj. smatraju sebe jedinim ispravnim putom prema Bogu, a druge odbacuju kao zaostale i dijabolicne. Taj ekskluzivizam izvire iz apsolutizacije koja nastaje iz odnosa prema jedinome Bogu. Iako je Bog jedini apsolutan, a sve stvorenje relativno, to se zaboravi u zivotu religiozne zajednice i apsolutiziraju se dijelovi zbilje, ucenje, zajednica, poglavar, drzava, teritorij. Sve religije u BiH uglavnom su u svojoj povijesti bile ekskluzivisticne a druge su tek trpjele - tolerirale kao nuzno privremeno zlo. Zato nije dobar izraz za odnose medu religijama tolerancija, koja doslovice znaci podnosenje. Tesko je zivjeti zajedno ako netko tek trpi drugoga kao nesto primitivno i privremeno. Religiozni eksklizivizam je leglo sukoba. Moderni zivot, dinamika sekularizacije i demokratizacije prisilio je tradicionalne religije u vise manje iskren zaokret prema inkluzivizmu. U inkluzivizmu religije opet sebe smatraju jedinim ispravnim putom prema Bogu, ali druge ne samo da toleriraju, nego ih promatraju kao one koje participiraju u vlastitom putu. Religiozni inkluzivizam prisutan je u abrahamskim religijama zbog sukcesivnosti njihova nastanka. Naime, krscanstvo se pojavilo na horizontu zidovstva kao njegovo dovrsenje i dokidanje. Isto tako zidovstvu i krscanstvu neiscekivano se pojavio islam koji ih potpuno uvazava, ali i dokida. Zidovi nisu nikada prihvatili pridoslice krscane i muslimane, krscani nikada nisu ozbiljno shvatili zidove niti se susreli s islamom, a islam se neprestance osjeca superioran zidovstvu i krscanstvu jer ih apsorbira. Povijest medu tim religijama bila je povijest razlaza i sukoba sve do nasega doba kada takva vise ne moze trajati i okolnosti u svijetu ih prisiljavaju na suzivot i suradnju. Drugi vatikanski sabor smatra da participiraju u Katolickoj crkvi svi koji su krscani, koji vjeruju u Boga, koji traze Boga iskrena srca (LG 15-16). U BiH sve su religiozne zajednice izrazito inkluzivisticne s tek manjim skupinama konzervativnih i uglavnom fanatiziranih ekskluzivista. Jedina ekskluzivisticna religiozna zajednica u BiH su Krscanska crkva Jehovinih svjedoka koji izrazito zastupaju ekskluzivan stav u odnosu prema drugim religijama i odbijaju suvremene standarde ekumenizma i religijske suradnje. Inkluzivistican odnos medu religijama je bremenit sukobom i za potrebe suvremenoga svijeta nuzan je pluralistican odnos medu religijama. A u prihvacanju pluralizma kao temeljnog imperativa nasega svijeta nase religije imaju problema jer smatraju da time relativiziraju istinu.

Religije kao zajednice vjere

Religije su najizvornije i njihov se najintimniji zivot odvija u zivotu vjere. Vjera se zivi u osobi koja se predaje Bogu i ta vjera daje osobi novi smisao, ciljeve i energije. Preduvjet izvornom religioznom iskustvu je oslobadanje osobe od negativiteta mrznje i od zaposjednuca bilo kojim dijelom stvarnosti. U izvornom religioznom iskustvu osoba se napaja pozitivnim vrijednostima, dobrotom, sucuti, voli sva ljudska bica i sve stvorenje. To iskustvo vjere pokrece osobu u zajednicu vjernika koja se susrece radi svoje vjere. Susreti vjernika na kojima se stvara molitveni ambijent Bozje blizine sredisnji je konstitutivni element religiozne zajednice. Religiozne zajednice koje se sastaju slaviti Boga su mjesta najcisce katarze nasega svijeta i najveci motori mira u svijetu. To se moze zakljuciti iz molitvenika koji sluze tim susretima. Zanimljivo je da u svim religioznim zajednicama u BiH, koje su tradicionalne i patrijarhalisticne, vjeru izrice zenski jezik. Iako muskarac drzi sva mjesta u tim religioznim zajednicama, jezik vjere kojim se obracaju vjernici Bogu je slican tepanju ljubljenoj osobi: Premili moj slatki Boze; Dodi najdrazi; Boze, duso duse moje. Marija u zivotu katolika nije niposto samo Isusova majka, nego utjelovljenje zenskoga jezika u zivotu vjere. U tome izvornom zivotu vjere rijec mir izrice isti sadrzaj kao i vjera, ili nada, ili ljubav. Mir je jednostavno zivot s Bogom, Mir je opis dozivljaja vjere i mir je jedno od imena za Boga: Bog je mir nas (Ef 2, 14).

Propovijedi, u muslimana hutbe, su govori u okviru molitvenog susreta. Ti govori sluze vjeri i stvaraju ambijent predanja Bogu i dozivljaja Bozje blizine. Prije rata u BiH na Franjevackoj teologiji skupili smo vise stotina propovijedi svih religijskih zajednica i nasli najvestaje mira i suprotstavljanje narastanju nepovjerenja i mrznje kakvi iz perspektive rata izgledjau nevjerojatnima. Naime propovjednici u svim religijskim zajednicama zestoko su se odupirali narastanju nacionalistickih tendencija i proizvodnji neprijateljstava medu narodima i religijama. Slutnje opasnosti nacionalnih sukoba zestoko su motiviralne religiozne radnike na religioznu motivaciju za mirom. Prisutnost nacionalnog elementa u tim propovijedima bila je u granicama zdravoga nacionalnog osjecanja i vrlo je snazan kritican odnos prema nacionalistickim skretanjima.

U BiH unatoc duboko prisutnim podsvjesnim obrambenim mehanizmima od utjecaja drugih religija i u osnovi ekskluzivistickoj tradiciji odnosa medu religijama postoji izrazit respekt za izvorni zivot vjere drugih religija. U BiH ljudi postuju kad se ljudi mole Bogu, kada odlaze na molitvu u crkve i dzamije. Takoder, unatoc takvoj tradiciji u BiH postoji uvjerenje, cak vece nego u drugim europskim sredinama, da i druge religije proizvode rezultate vjere kada zive svoju vjeru. Dosljedan vjernik, svjedok svoje vjere, u BiH izaziva postovanje pripadnika i drugih religija.

Religija kao nacionalni religiozitet

Iz zivahno zivljene vjere nastaju religijski standardi vjerovanja, kulta, morala, vrijednosti i socijalne karizmaticne strukture, ali ti standardi brzo postaju srz organizacije i institucije i brzo se mogu okameniti u standarde zakona i obicaja koji vrijede za sva vremena. Tako nasuprot zivoj vjeri nastaje izvanjski religiozitet koji zaboravlja vjersko nadahnuce. Sto taj religiozitet vise preuzimaju druga podrucja zivota, time je on vise udaljen od izvornog religioznog nadahnuca. A u BiH su nacije nastale iz religija i religioziteti barem u pocetku pokrivaju gotovo sav nacionalni identitet. U BiH jos uvijek ima ljudi koji ne razlikuju svoj nacionalni i religiozni identitet, koji ne mogu shvatiti da Hrvat primjerice moze biti pravoslavac ili Srbin katolik, odnosno ne znaju da u Bosni ne zive Hrvati i Srbi nego katolici i pravoslavci, odnosno misle da samo muslimani mogu biti Bosnjaci. U tome se sastoji slozena isprepletenost odnosa nacija i religija na Balkanu i nerazumijevanje te problematike iz europske perspektive. Naime nacije na Balkanu nisu razvile dostatno kulturnoga, jezicnoga, institucionalnoga identiteta oslobodena od religija kako bi se mogle identificirati izvan religioznih sadrzaja. Na Balkanu je naime sumnjiv pripadnik nacije koji nije vjernik nacionalne religije.

Zbog takvoga stanja tesko je napraviti diferencijaciju nacionalnoga i religioznoga podrucja, odnosno nacionalni politicari uvijek se mogu posluziti nacionalnom religijom u politici i pokazati se kao religiozni vode i zastitnici, i isto tako religiozni vode se mogu posluziti nacijom i pokazati kao nacionalni lideri. Posljedice takvoga stanja osobito mogu biti potencirane u dobu ugrozenosti nacije kao sto je bilo u Jugoslaviji u doba socijalizma i kasnije u ratu. U dobu ugasenih nacionalnih institucija i vodenja nadnacionalne politike u socijalizmu religije su preuzele ulogu cuvara nacije i dobile neograniceno povjerenje nacija. Za vecinu ljudi na Balkanu religija nije zajednica vjernika, nego cuvar nacije i nacionalnoga identiteta. U takvome okruzenju religiozni radnici nisu religiozni ucitelji, propovjednici, organizatori i predvoditelji zajednica vjernika, nego nacionalni radnici koji cuvaju nacionalni jezik, kulturu i sav identitet. Nacionalni identitet toliko obojen religiozitetom, u trenucima ugrozenosti, straha i nacionalne mobilizacije, svoju fascinaciju silom izrice religoznim kategorijama primitivnoga religioziteta u kojemu Bog postaje ratnik. Kad smo mi profesori Franjevacke teologije bili u zarobljenistvu "belih orlova", jedan nam je od njih rekao da smo i mi "hriscani" i da bi im se trebali pridruziti u "ubijanju muslimana". "Allahu ekber" kao ratni poklic ima isto kontekst kao i krunica o vratu hrvatskog vojnika. U takvome religiozitetu religiozni radnici brzo postanu vojni komesari koji svedu vjeru na vojne kategorije, na moralnu snagu s kojom se uspjesnije unistava neprijatelja. U takvome religiozitetu religiozni lideri postaju nacionalni lideri, zaboravljaju svoju misiju komunikacije s Transcedencijom i objavom, zaboravljaju opce covjekoljublje i izvorno bozansko bratstvo svih ljudi. Zato vide zlo samo druge strane, a prorocku katarkticku ulogu u vlastitoj sredini ne mogu vrsiti.

Takva isprepletenost nacije i religije na Balkanu osiromasuje i nacije i religije. S nacionalnom identitetskom politikom nemoguca je diferencijacija religioznog i politickog podrucja u BiH i drustvena svakodnevnica u BiH nudi bezbroj primjera te zbrke koja degradira i religije i nacije. Najveca zrtva nacionalnog religioziteta su same religije. Nacionalne religije nemaju utjecaja na nacionalni religiozitet jer samo oko 10% ljudi sudjeluje u intimnom zivotu religiozne zajednice, a ostali smatraju taj svoj primitivni nacionalni religiozitet svojom vjerom. Religije su onemogucene da vrse svoju misiju upucivanja ljudi na Transcedenciju i da tako obogacuju ljude smislom, snagom i duhom koji nastaje iz te komunikacije.

Vazno je zacrtati i odnos religioznih zajednica prema cjelini drustva, tj. prema drzavi. Religiozne zajednice mogu traziti poistovjecenje s drustvom u teokratskoj drzavi. To je zapravo jedna povijesna faza zivota jedne religije, jer su sve religije u pocetnoj fazi tezile ili bile teokratske. Religozno iskustvo po svojoj dinamicnoj naravi mora biti raznoliko i teokratski sustavi su neodrzivi, odnosno moraju biti nasilni i nepravedni. Izreci odnos drustva i religija pojmom sekularno drustvo je manjkavo zbog slozena i dvojbena odnosa sveto - profano. Zato je bolje govoriti o demokratskom drustvu u kojemu su religije dio drustva, a svi njihovi clanovi takoder clanovi cjeline drzave. Specificnost religioznih zajednica je sluzenje odnosu prema Trancedenciji i odnosi se izmedu drzave i religioznih zajednica ureduju na nacelu odnosa cjeline i dijela. Drustvo kao cjelina mora naci svoj konsenzus prema religioznim zajednicama i integrirati ih u sebe kao osnovne proizvodace smisla i vrijednosti.

Zakljucak

Religije su po svome izvornome poslanju najvisa moguca katarza covjeka od negativiteta, mrznje, nepovjerenja i sebicnosti, te najveci proizvodaci smisla, sustava vrijednosti, duhovnosti, entuzijazma, povjerenja i nesebicnosti. Svako normalno drustvo treba da uvazava i pomaze religije u toj njihovoj misiji. Medutim, kada se religije upletu u interese drustvenih skupina, onda to uvijek biva na racun njihove vjernosti religioznim polazistima i postulatima. Zastrasujuca redukcija religija na Balkanu na primitivni nacionalni religiozitet degradira te religije na najprimitivnije oblike paganske religioznosti fascinacije silom, nasiljem i ubijanjem, sto se pokazalo i minulom ratu. Nacionalni religiozitet osobito je snazan na Balkanu u seoskim patrijarhalnim sredinama s nesocijaliziranim ljudima koji su zapravo i vodili ovaj rat raspada Jugoslavije. Oni su se napajali tim paganskim nacionalnim religiozitetom s parolama tipa "vjera u Boga je nasa sloga, u boj..."; "za Allaha protiv Vlaha"; "na nebu sjedi Srbin bog" itd. te zbog toga religije na Balkanu prikazali svijetu kao najprimitivnije poganstvo.

Valja imati na umu da rijec "paganin" (pagus = selo) upravo znaci "seljak" kao nesocijalizirano i nekultivirano bice. Zbog svega toga religije na Balkanu su pred najhitnijim imperativom diferencijacije svoje religiozne misije od nacionalne misije. To je uvjet da religije mognu postati unutrasnji motori mira u osobama. Religije u Balkanu, unatoc teskoj tradiciji sukoba, razvile se mehanizme zajednickoga zivota koji mogu biti uzori ujedinjujucoj Europi. U Bosni gotovo stopostotno ljudi svih religija znaju i priznaju da vjeruju u istoga Boga, znaju da sve religije u kojima se zivi vjera proizvode prave rezultate vjere, te znaju da je Bog onaj koji ima inicijativu u obracenju osobe i njezinu izboru religioznoga puta. Takve pretpostavke za religiozni pluralizam tesko je naci bilo gdje u svijetu.