Mevlida Serdarevic

CUVANJE KULTURE I TRADICIJE NARODA U SLUzBI TOLERANCIJE I MIRA

Ideja obrazovanja za kulturu mira na prvi pogled djeluje neobicno, a nerijetko i nepotrebnom. Mnogi ce u startu reci da nas religije, nasi nacini zivota, gotovo svi pokreti..., uce toleranciji i miru, te da su konfliktne situacije samo ekscesi koji se desavaju ili slucajno ili - krivicom drugih...

Ipak, obrazovanje za kulturu mira je itekako potrebno.

Cini se da je znanje i razumijevanje tradicije, razumijevanja medusobnih odnosa, prava i potrebna pretpostavka razvijanja kulture mira, obrnuto proporcionalna sa razvojem tehnologije i napose medijskog informiranja...

Ovo stoga, nazalost, sto se, u okviru obrazovanja za kulturu mira, razgovora o pravima grupa i pojedinca, o pravima naroda i manjina, zena i djece, o medusobnim odnosima u novim drustveno-ekonomskim i politickim prilikama, globalizaciji itd., a najmanje razmatra problem ocuvanje materijalnog i nematerjalnog kulturno-historijskog naslijeda ili bastine kao i zivog naslijeda, najmanje se pokusavaju razumjeti tradicijski tokovi, a nerijetko se upravo ove vrijednosti okrivljuju ili bar sumnjice za izvor netolerancije i sukoba, ma kakvi i ma koliki oni bili...

Istovremeno, nije dovojno jasno ili se nadovoljno zna da svaki spomenik salje odredenu poruku, ali poruka porusenog, u danasnjim uvjetima, snaznija je: nju cuju i oni kojima je do njega bilo stalo i oni koji su svoj odnos uspostavili tek kada je nestao, a zahvaljujuci medijima, to podsjecanje je trajno.

Odneseni predmeti gube svoju vrijednost, jer sa odnosenjem i raznosenjem gube vjerodostojnost, ali sjecanje, opet, zahvaljujuci i novoj tehnologiji, ostaje...

Obrnuto, ucenjem ili obrazovanjem u oblasti tradicije i kulture, posebno naslijeda, dolazi do razumijevanja pojedinih vrijednosti, odredenih fenomena, bolje se razumiju tokovi, iznalazi se ono sto je odredenom podrucju ili pojedinim grupama - slicno ili blisko i tako se pripremamo za bolje medusobne odnose, za kulturu mira, sto uz odgovarajucu medijsku podrsku zasigurno daje trajnije rezultate...

*

Bosna i Hercegovina je izvanredan primjer zemlje u kojoj je kultura cuvanja vlastite i postivanja tude tradicije i postivanje tude bastine, odnosno materijalne kulture, bila iznimno razvijena...

Ovaj odnos prema svom i tudem, prema sebi i drugima, materijalno iskazan brojnim spomenicima razlicitog ishodista lociranim jedan do drugoga, smatran je toliko prirodnim da zapravo nije ni primjecivan a pogotovo ne valoriziran...

Zatim je taj, slobodno mozemo reci fenoman, prvo zanemaren u spoznajnom smislu, potom je ovaj nacin zivota, jer to jeste bio nacin naseg sveukupnog ponasanja - iznimno napadnut i obezvrijeden, da bi danas ponovno pokusavali upoznati ono sto smo nasom i ne samo nasom krivicom zaboravili, recimo u cilju pretpostavljenog boljeg ili drugacijeg. Za ovo je zaista potrebno obrazovanje jer jos i danas, nakon svega sto je bilo, nailazimo na izjave dobronamjernih ili onih koji to nisu, koje favoriziraju npr. jednu grupu ljudi kao bazu opstojnosti BiH, cime vrijedaju ostalu vecinu ili vecine i zapravo pokazujuci da nedovoljno poznaju ono sto mi ovdje nazivamo - kulturom i tradicijom naroda...

Da bi se navedeno razumijelo, dozvolite nakoliko osnovnih napomena o historijskom razvoju ideje zastite materijalne, ali i nematerijalne kulturne, odnosno kulture zivljenja, koja se direktno reflektirala na nastajanje, izgled i medusobni odnos bastine u BiH, bilo ono definirano kao kulturno-historijsko naslijede, bastina, bilo kao nematerijalno naslijede: pjesma, ples, obicaji, tradicijsko ponasanje...

U pravilu se smatra da je ideja zastite naslijeda tekovina 19. i 20. stoljeca, sto je tacno u svjetlu njenog konacnog modificiranja i prihvatanja na najsirem planu.

Medutim, korijeni ideje zastite i ocuvanja bastine sezu duboko u proslost.

Za nas u BiH najvazniji su dva osnovna, u svojim polazistima i historijskim tokovima nerijetko i suprotstavljena koncepta, koja su na prostorima BiH stvorili ono sto nasu zemlju cini prepoznatljivom i posebno vrijednom, odnosno sto je u biti oblikovalo toleranciju i nacin zivljenja, rijecju kulturu o kojoj je ovdje rijec.

Prvi koncept je utemeljila Crkva koja je jos od III stoljeca n.e., odnosno od 458. godine, na samim pocetcima vlastitog ustrojstva, ako se tako smije reci, donosila razne propise iz ove oblasti: od onih koji govore o zabrani raznosenja kamenih monumanata iz starih javnih gradevina, prvog akta "smisljenog cuvanja starina", zabrane podizanja novih objakata uz anticke zgrade, naredbe o prijavi nalaza, zabrani iznosenja "statua, figura, starina, ornamenata...." iz 1624, zabrane prodaje i izvoza starih knjiga i rukopisa, do posebnog Zakona iz 1820. koji regulise iskopavanje i cuvanje tako nadenog, utvrduje zabranu otudenja, izvoza itd...

Premda se ovdje radi o procesu razvoja ideje vezano za vlastitu organizaciju i imovinu, zasigurno je navedeno stvorilo uvjete koji su doveli da je, recimo u BiH, Crkva postala najbolju muzealac, arhivar, kolekcionar... odnosno da je Crkva umnogome postala cuvar naseg pamcenja, iskazanog recimo kroz plast fra Andela Zvizdovica i nezaobilaznu Ahdnamu...

Islamsko pravo i organizacija zivota u njegovom okrilju isla je donekle drugim pravcem:

Polazeci od ideje prava na drugo i drugacije misljenje i zivljenje, kao posljedice priznavanje svih prethodnih svetih knjiga, vec nakon 623/4. godine ili 2. godine po Hidzri data je deklaracija kojom se garantuje imovina i prava manastira sv. Katarine na Sinaju, da bi ovdje kod nas doslo do spomenute Ahdname Sultana El Fatiha iz 1463, prvog pravnog akta zastite naslijeda, ali i ljudskih prava, namijenjenog iskljucivo ovim prostorima.

U Ahdnami Sulatan Mehmed El Fatih kaze "bosanskim svecenicima ukazujem veliku paznju..." i zapovijeda... da se niko "ne smije mijesati u njihove stvari, niti ih napadati ni vrijedati ni njih ni njihove zivote, njihov imetak ni njihove bogomolje..."

Ovaj odnos prema drugima i prema tudim vrijednostima, uz snazno podsticanje vakufskih, odnosno legatorskih aktivnosti, koje su na ovim prostorima bile prisutne ne samo kod ljudi pripadnika islamske vjere, forsiranje kulture zivljenja okrenute razvijanju dobrih komsijskih odnosa, ali i definiranih odnosa u centrima svakodnevnog privredivanja, razvijanja snaznih (danas prepoznatih kao ekoloskih) ideja cuvanja i uzivanja u vodi i zelenilu, forsiranje jacanja porodicnih ali i esnafskih veza, specificnom filozofijom prema cinjenici smrti i dr, uz postojanje Crkve i, narocito, veoma popularnih "nasih franjevaca", ali i drugih, uslovio je razvoj arhitekture, kulture stanovanja i kulture ponasanja koja nas cini prepoznatljivim.

Navedeno nije potrebno posebno dokazivati: dovoljno je pogledati staro urbano jezgro Sarajeva sa sve cetiri bogomolje prakticno jedne uz drugu. Takvih centara u BiH ima ili je bilo jos: Travnik, Banja Luka, Cajnice, Stolac...

Ako bismo pokusali utvrditi razliku npr. u kulturi ponasanja medu komsijama po konfesijama ili po nacijama u BiH, to bi bilo gotovo nemoguce, ali razlike u ponasanju, ishrani i sl. unutar jedne te iste nacije u BiH i te iste u nekoj od susjednih zemalja - vidljive su...

Uostalom, u jednom tekstu iz 1903, objavljenom u izdanju JAZU, opisujuci veoma detaljno Visoko i Visocake u Bosni kaze se da "razlike u nosnji nema, jer sve vjere su u nosnji izmijesane. Po halinama ne mozes poznati ni ovog ni onog, nego ako ti kazu..."

Slobodno se moze reci da su ova dva ishodista u nasim okolnostima (uz vrijednosti koje su na ovaj ili onaj nacin ostale u nasem pamcenju iz jos ranijih perioda), uslovila ono sto se nerijetko nazva - bosanski duh, prepozntljiv najbolje tek kada se ode iz Bosne i Hercegovine...

Naravno, naprijed navedeno nije bilo u osnovi namijenjeno zastiti bastine, vec je zastita proizilazila iz ideje i nacina zivota opcenito, dok je tek od 19. i 20. stoljeca sazrila ideja o cuvanju naslijeda kao takvog putem, da tako kazemo, ciljanih propisa...

Stoga se eventualna unistavanje objekata kojii se mogu definirati kao bastina, u 18. i 19. stoljecu, cega je bilo daleko vise u nekim podrucjima van BiH, promjene naziva mjesta i gradova, izvoz vrijednih etnoloskih predmeta itd. ne mogu okarakterisati na nacin kako se to danas dozivljava -namjerno zatiranje odredenih kulturnih iskaza na odredenim podrucjima sa sasvim jasnim ciljem, koji se ni na koji nacin ne moze nazvati kulturom tolerancije i mira...

Upravo zbog toga je posebno vrijedna paznje i postovanja Naredba Zemaljske Vlade za BiH iz 1892. "O cuvanju historijskih spomenika..." koju je usvojila austro-ugarska vlast i u kojoj se po prvi put izricito navodi: "u namjeri da se objekti koji imaju naucnu vrijednost za povijest uopce, a za povijest Bosne i Hercegovine napose, nadalje svi oni predmeti koji u umjetnickom ili kulturno-historijskom pogledu imaju kakvu vrijednost odrze u zemlji u svrhu naucnog i umjetnickog izucavanja i ispitivanja i da se ocuvaju od kvarenja, razbijanja i raznosenja, nalaze Zemaljske vlada...." odredene mjere. Pod predmetima koji potpadaju pod naprijed navedeno, Naredba podrazumijeva pored ostalog i crkve, dzamije, gradine, mostove, nadgrobnike, "slikarije svake ruke"i dr..."Njih niposto nije slobodno odnasati, razvaljivati ili preinaciti, niti se smiju prenositi na drugo mjesto..."

Dakle, drzava, ciju su sveukupnu politiku generacije skolovane polovinom proslog stoljeca ucile kao politiku iskoristavanja BiH, kao drzavu koja je gradila i vladala iskljucivo radi vlastitih interesa, donosi Naredbu koja daje definiciju i sistem ocuvanja svega onoga sto ce tacno stotinu godina kasnije biti odnoseno, razvaljivano, preinaceno..., a radi vaznosti za povijest Bosne i Hercegovine!

A drzava koja je zakoracila u 21. stoljece, za koju ucimo da ide ka evropskim intergacijama, najvisim standardima u oblasti ljudskih prava, nema obavezu da provede mjere zastite dobara, da citiram Naredbu iz 1892. "koji reprezentiraju kakvu historicku, kulturno-historicku ili umjetnicku vrijednost, stoje, ma da su i u privatnom posjedu, u toliko pod nadzorom Zemaljske vlade i koliko to ova naredba izreceno ustanovljuje.... Politicke vlasti su duzne, da nalazenju, odrzavanju i cuvanju ...obrate svu paznju...".

Postavlja se pitanje zasto i kako?!

U procesu napustanja starih vrijednosti u oblasti kulture mira, kulture zivljenja u najsirem smislu, zanemarena je edukacija, obrazovanje za kulturu mira, za rezumijevanje tradicijskih vrijednosti, tolerancije kao bitnog postulata na ovim prostorima u svjetlu novih savremenih pogleda i potreba, kako grupa tako i pojedinaca.

Sasvim jednostavan primjer:

Nije mi poznato da su skole prije 1992. imale obavezu da svoje dake grupno provedu kroz Bascarsiju, da im na izvoru prezentiraju nacine poslovanja u staroj trgovackoj i zanatskoj cetvrti, da im skrenu paznju na vaznost blizine starih bogomolja, na gotovo istovremene zvukove poziva na razlicite molitve ..., na miris ovdasnje hrane, na specifican govor itd. itd. U nekim susjednim zemljama i gradovima koji se dice svojom prosloscu, poput npr. Dubrovnika, to je obaveza koju su upraznjavali i danasnji penzioneri i oni prije njih...

A kada jedna mlada osoba ne zna i ne razumije nacin zivljenja nekada, oblike tolerancije, poslovni moral, ne vidi slicnosti i posebnosti okoline, jasno je da ce relativno lahko zapaliti Vijecnicu i Orijentalni institut, odnosno veoma lahko biti izmanipulirana u ime i za racun "stare pravde" i " boljeg sutra".

U vrijeme najveceg rusenja kulturno-historijskog naslijeda na prostorima danasnje Republike Srpske, na TV se mogla cuti izjava /hvaljenje organizacionih sposobnosti grupa/ o tome koliko je samo eksploziva upotrebljeno da bi se srusila ta i ta dzamija...

Navedeno jasno govori da je rusenje bilo planirano.

Izvodace za rusenje, bilo cega, nije tesko naci, bilo gdje i u bilo koje vrijeme...

Da u tradiciji obicnog naroda nije rusenje bastine, odnosno kulturno-historijskog naslijeda, najbolje svjedoce kultna mjesta po kojima je BiH prepoznatljiva i na ovim prostorima jedinstvena.

Primjera radi, treba spomenuto podrucje Hercegovine gdje se u krugu koji se za samo jedan dan moze obici nalazi jedino i najvece jevrejsko svetiliste: Grob i havra Mose Danoa kod/u Stocu, Tekija na Buni u Blagaju, manastir Zitomislic, pravoslavno svetiliste, nazalost sruseno, izmedu Bune i Mostara, te Medugorje, katolicko svetiliste, takoder blizu Mostara...

Da su stanovnici ovog podrucja rusili i unistavali svetilista drugih, zar bi se ona odrzala do danas...

Nerijetko se ova kultna mjesta naslanjaju na prethistorijske kultove, poput muslimanskog svetilista u Djevojackoj pecini kod Kladnja, prenoseci tako pamcenje iz vremena prethistorije, a najvrednije ili najcudnije je to da pojedina svetilista posjecuju ne samo vjernici "njihove" religije, vec i drugi. Primjer je Sv. Ivo u Podmilacju, najpoznatije kultno mjesto u BiH koga su posjecivali, naravno katolici, ali nerijetko i muslimani i pravoslavci.

Ili Bascarsija u Sarajevu, gdje trokut - Turbe 7 brace, crkva Sv. Ante i Stara pravoslavna crkva - gradani raznih kulturnih tradicija obilaze i "darivaju" svako na svoj nacin, e da bi se ispunila zelja...

Ovom fenomenu koji samo spaja i pomaze u procesu razumijevanja i pomirenja, zatim fenomenu grobalja gdje se u jednom te istom nizu nalaze nadgrobnici iz srednjeg vijeka, a potom nekoliko konfesionalnih grupa i sl., nije poklanjana prakticno nikakva paznja, stavise...

U vrijeme rasprava o posljedicama rusenja velikih monumenata, takoder se na TV mogla cuti opaska obicnog gradanina: "Zasto se bune, pa nisu sruseni njihovi, vec -turski spomenici".

(Kao da je dozvoljeno rusiti turske spomenike kulture, a recima japanske ne; kao da je dozvoljeno rusiti male, a velike ne; rusiti stare a nove ne itd. itd.)

Najmanje je vazno ko je neki spomenik izgradio, pod cijim uticajem je neka slika naslikana, zasto i kako je neki predmet uvezen, napravljen, sacuvan...

Sustine je u tome da li se taj objekat, predmet, pojava dozivljava kao vlastita ili ne, da li to pripada kolektivnom pamcenju jedne grupe i na koji nacin je utisnuto u to pamcenje...

Navedeno je posljedica izgradnje "novih"vrijednosti, edukacije koja je najmanje jednu generaciju, a mozda i vise, osiromasila za razumijevanje pojma tolerancije za mir, kulture ponasanja i narocito kulture prepoznavanja vlastitih, ali i zajednickih vrijednosti...

Prilikom obiljezavanja Dana Muzeja, nasa kolegica, etnolog, odrzala je jedno veoma zanimljivo predavanje o obicnoj zenskj kapi: analizom arheoloskih nalaza, sacuvanih eksponata u etnoloskoj zbirci i predmeta u danasnjoj upotrebi pokusala je dokazati nasu vezu sa pretcima iz srednjeg vijeka i dalje, i cinjenicu da su takvu kapu nosila zene u BiH svih nacija, jos do sredine proslog stoljeca... Ovakva predavanja su vise nego potrebna, jer daju imput razumijevanju proslosti na nacin koji promovira i tradiciju i mir i uzajamno postivanje vlastitih i prihvatanje tudih vrijednosti...

Nazalost, ovaj rad nece biti dostupan siroj publici, ni strucnoj ,ni "laickoj" niti ce ovakvih i novih slicnih radova biti skoro iz namanje dva razloga:

-Mi u BiH nemamo danas glasilo koje bi promoviralo strucna i naucna saznanja, a koja bi u konacnici imala rezultat bolje upoznavanje sa nasom bastinom, ne samo uskog kruga strucnjaka, vec mnogo sire. Ovo ne iz razloga sto ne bi imao ko da pise ili sto ne bi imali sta istrazivati i obradivati, vec jednostavno zato sto nema sredstava...

Ovakvi i slicni projekti ne finansiraju se ni putem drzave, bez obzira na nivo odlucivanja, ni putem medunarodne zajednice, ma sta se pod tim podrazumijevalo, jer ni jedni ni drugi ne vide korist od takvog nacina obrazovanja za, u krajnjem - kulturu mira.

(Muzej Sarajeva je konkurisao za stampanje reprinta davno rasprodane knjige "Ulice i trgovi " Alije Bejtica koja je bitna u raspravi o promjenama naziva ulica u nasem mjestu, prosao na konkursu, dobio novac, ali da ga vrati u roku od 6 mjeseci! Kao da se radi o nekom d`epnom, popularnom izdanju, pa i onda se novac ne bi vratio u datom roku; Mnogo gore je prosao Zemaljski muzej: konkurisao je za stampanje Glasnika, izdanja koje je stampano i u vrijeme II Svjetskog rata - nije prosao...)

Drugi, mnogo ozbiljniji razlog je sto diplomiranih etnologa u ovoj "vecoj " polovini BiH ima toliko da se mogu nabrojati na prste jedne ruke, preparatora za tekstil na polovini prsta takoder jedne ruke, odnosno strucnjaka koji se bave istrazivanjem, zastitom i prezentacijom naseg naslijeda sve manje, manje je i novih radnih mjesta, a skolovanje nekih struka ni ne postoji ...

Navedeno je rezultat, ne toliko siromastva, koliko nasih Ustavnih odnosno dejtonskih rjesenja, prema kojima drzava nema obavezu da se brine o jednom - Zemaljskom muzeju, koji je utemeljila i to veoma dobro, stara davno zaboravljena Austro-Ugaraska; nema obaveze da obezbijedi smjestaj jednom Muzeju Sarajeva, kako bi se otvorio Muzej Jevreja BiH, stara Sinagoga IL Kal Grandi, sagradena na zemlji koju je ustupila jos starija i jos zaboravljenija osmanska imperija...

A kada propadne jedan Zemaljski muzej koji cuva pamcenje svih nas i mnogo vise od toga i kada Muzej koji prezentira manjinu koja je simbol stradanja usljed nedostatka tolerancije, nepoznavanja kulture i tradicije, rijecju kulture mira - nema potrebe truditi se da idemo u Evropu. Tamo nam jednostavno nece biti mjesta!

Na kraju, koliko se ne vodi racuna o vaznosti kulture i kulturnog naslijeda za mir i uopce, ne bolji, vec normalan svakodnevni zivot, za razumijevanje medu nama i medu drugima oko i sa nama, najbolje govori cinjenica da cete jos i naci odstampane konvencije o zastiti kulturno-historijskog naslijeda,o zabrani izvoza, o zastiti u slucaju oruzanog sukoba, naci cete jos i pojedince koji ih znaju i protumaciti, ali ne i instituciju koja bi ih trebala provoditi ili koja ih je provodila, pa ni NGO sektor koji jeste tako nesto cinio u najteze vrijeme, ali niko nje smatrao za potrebnim pomoci u razvoju i opstanku takve ideje...

Nake bitne deklaracije, kao sto je Meksicka iz 1982. godine necete nigdje naci, niti cete za nju cuti... A ona, usvojena u Meksiku a kao da je pisana u BiH, kaze " Obrazovanje i kultura bitni su za istinski trazvoj covjeka i drustva...U nase vrijeme, iako su mogucnosti za dijalog vece... brojni sukobi i ozbiljne zategnutosti prijete miru i sigurnosti... zato je danas hitnije no ikad da se ojaca saradnja medu narodima... da se garantira postivanje prava drugih...

Kultura se u svom najsirem smislu moze smatrati danas skupom razlicitih duhovnih i materijalnih, intelektualnih i afektivnih crta karakteristicnih za neko drustvo ili neku drustvenu grupu. Ona obuhvaca osim umjetnosti i knjizevnosti, nacin zivota, osnovna prava ljudi, sistem vrijednosti, tradiciju i vjerovanje...

Svaka je kultura jedinstven i nezamjenjiv zbir vrijednosti, jer svaki narod upravo kroz svoju tradiciju i oblike izrazavanja moze najpotpunije dokazati svoju prisutnost u svijetu...

Sve su kulture zajednicko naslijede covjecanstva. Kulturni identitet jednog naroda obnavlja se i obogacuje u kontaktu sa tradicijom i vrijednostima drugog naroda... Kultura je dijalog: razmjena ideja i iskustava, postivanje drugih vrijednosti i tradicija... Kulturne osobenosti ne ometaju jedinstvo u univerzalnim vrijednostima koje ujedinjuju narode - naprotiv, one ga pomazu. Priznavanje cinjenice da mnogobrojni identiteti postoje jedni uz druge tamo gdje zajedno zive razlicite tradicije, predstavlja dakle sustinu kulturnog pluralizma...."

Ova Deklaracija obavezuje medunarodnu zajednicu da cuva i brani kulturni identitet svakog naroda i "zahtijeva takve kulturne politike koje mogu stititi, poticati i omogucavati kulturni identitet i naslijede svakog naroda..."

Jasno je da je cuvanje kulture i tradicije svakog naroda, ali prije svega kroz razumijevanje i dijelog, osnov medusobne tolerancije i predstavlja najbolji zalog izgradnje kulture mira, narocito u BiH.