Nuna Zvizdic

ZENE U MULTIKULTURALNIM INICIJATIVAMAI PROGRAMIMA REKONSTRUKCIJE

"Mir cemo imati ako priznamo da ciljevi nisu odvojeni od sredstava.

Sredstva predstavljaju ideal u nastajanju a cilj je ideal u procesu.

Dobri ciljevi se ne mogu postici zlim sredstvima, jer sredstva su sjeme a cilj je drvo."

O ovim rijecima Martina Luthera Kinga uvijek mislim kada razmisljam o pregovaranju, medijaciji i izgradnji mira na lokalnoj i regionalnoj razini: o zenskim kapacitetima izgradnje mira koji razvijaju alternativne pristupe koji se mogu koristiti kao baza za politicki i trening program.

Svijesnost o genderu i izgradnji mira na zenski nacin prosiruje modele jednako i za zene i za muskarce, koji su odgovor na konflikte i cine kljucne elemente opstanka sigurnosti i mira.

Ukljucujuci zene i zensku praksu i gender u debate koje ce kreirati multidimenzionirani pristup izgradnji mira, doprinosimo smjestanju zena u povijesni kontekst.

Snaga u kulturi mira ne dolazi iz nasilja vec iz participacije razgovora i saradnje. Kultura mira se razlicito razvijala u pojedinim podrucjima nase regije i uvijek je reflektirala razlicite povijesti, kulture i tradicije.

Sta znaci izgradnja mira u nasim razlicitim kulturama?

Mislili smo da je nacionalizam iscrpio sve svoje pokretacke potencijale i da je u prvoj polovini dvadesetog stoljeca bio tako kompromitovan da sve vise ne moze oporaviti. Kraj dvadesetog stoljeca vraca nacionalizam u srediste dogadanja.

Od svih zemalja nastalih nakon promjena iz 1989. godine, nacionalizam je najsnaznije i najdestruktivnije upotrijebljen u zemljama bivse Jugoslavije.

Etnicko nasilje i rat drastican su primjer kako se problemi ne mogu rijesiti nikakvom ideologijom.

Proslost ne treba potisnuti, ali ona ne moze postati politikom sadasnjosti.

Period od '92. do '95. je tmurni period naseg povijesnog horizonta, kada su se umjesto kulturnih vrijednosti velicali znaci raskola, dioba, geografske i etnicke podjele.

U strahu zamire svaka nada da se zivi u multikulturalizmu i pluralizmu.

Mi smo zivjeli u vremenu napada i odbrana, nacionalistickog zanosa, polemika i mrznje i uvijek smo drugoga vidjeli kao neprijatelja, sto u kulturalnim odnosima znaci da mi odbijamo da vidimo drugog i da s njim otvoreno komuniciramo.

Bosansko, srpsko, hrvatsko, makedonsko, crnogorsko, albansko i jevrejsko pitanje nismo posmatrali u vremenu, tj. kroz proslost i sadasnjost i kroz njegova tri isprepletena segmenta: teritorijalni, demografski i historijsko pamcenje ili osjecaj pripadnosti.

Zatvorili smo se u oklope vlastitih egoizama i tesko smo uspostavljali izvorni ljudski odnos uvazavanja sebe u drugom i drugoga u sebi.

Preplavljeni birokratijom, samocom, strahom, razaranjem, progonom i bijedom, liseni vlastitog identiteta i vlastite duse, tjeskobno smo tragali za zrackom svijetla, topline i zivota.

U okruzenju koje je ispunjeno nagonom za posjedovanjem civilne inicijative svojim aktivnostima pokusavale su prodrijeti kroz agresivnost nacionalisticke euforije.

Aktivisti i aktivistkinje tragali su i danas tragaju za prostorima u kojima ce preovladavati duhovna i individualna dimenzija a ne etnicko-kulturna odnosno grupno-identifikacijska.

Dejtonski mirovni sporazum je okoncao rat i inicirao mirovni proces, ali i stvorio slozenu politicku strukturu.

Okoncanje rata otvorilo je prostor za razgovore o miru i zajednickom zivotu, ali i mnoga pitanja.

Da li smo mi zemlja nedovrsene povijesti...? Da li je doslo do sazrijevanja svijesti o objektivnoj neizbjeznosti zajednickog zivljenja ili jos uvijek jaca svijest o nacionalnosti kao prioritetnoj vaznosti? Koliko nas je zarobljeno izmedu eskalirajucih nacionalistickih nezadovoljstava razlicitih naroda na ovim prostorima?

Bilo je tesko je utvrditi gdje pocinju a gdje prestaju pojedini kulturni iskazi.

Gradovi su razoreni onda kada bivaju sruseni spomenici graditeljskog naslijeda.

Uspostavljanje dijaloga neodvojivo je povezano sa obnovom gradova i graditeljskog naslijeda.

Misljenje i ponasanje pojedinaca moze se iskljucivo realizirati u pluralizmu a ne u tradicionalnom zajednistvu cija je kulturoloska bit pamcenje proslosti.

Multikulturalizam kao sistem nije dovoljan, on nije lisen bola i konflikata.

Uvjet za prevladavanje nacionalizama nije samo puko akceptiranje kulturne mnogostrukosti.

Mozemo li biti jaci od sudbine ako je ona nepravedna?

Mozemo li mi biti pravedni? Mozemo.

Tako jedino mozemo osjetiti olaksanje, radost podnosljivosti i radost buducnosti.

Fokusi rada za mir za aktiviste i aktivistkinje civilnih inicijativa bile su:

• pomirenje
• suzbijanje militarizma i promocija mira
• vjestine izgradnje mira / zene educiraju muskarce o potrebi mirne koegzistencije
• humane dimenzije izgradnje mira / ljudski odnosi i procesi, dijeljenje narativnih i kreativnih izrazaja
• zenski mirovni izum/novi metodi u rjesavanju konflikata, menadzment i izgradnja mira
• mreza za mir / mi radimo preko etnickih granica
• zene fokusirane na mir / mirovni programi

Vazno je bilo nauciti na vrijeme uociti zlo, bez obzira na to da li je u nama ili u drugome, odabrati najdjelotvornije nacine neutraliziranja i to u saradnji sa drugima. Time smo jacali veze sa drugima, snazili onaj dio u svakom od nas za postizanje dozivljaja uspjeha i srece sa drugima umjesto na racun drugih.

Zene su dugo bile utisane i manje vidljive od muskaraca. Danas, zenski glasovi se sve vise cuju i zene su prepoznate kao esencijalni ucesnici u prevenciji oruzanih sukoba i nasilja, one su brokeri za mir i rekonstrukciju postkonfliktnih drustava, liderice nevladinih organizacija koje kataliziraju grassroot pokret i kreiraju politiku.

One su izvorne menadzerice, zalazu se za druge zene u kriznim situacijama i utjecajne su u zajednici.

Pomirenje, ucenje koegzistencije u miru i smanjivanje neprijateljstva, integralni su dijelovi zenskih grossroots organizacija.

Zene rade na humanizaciji konflikta, stavljajuci zrtvu u fokus, tragajuci za zajednickim temeljima.

Vazno je da smo, bez obzira na etnicko porijeklo ili religijsku pripadnost, zapoceli edukaciju gradana i gradanki o potrebi mirne koegzistencije i mira.

Ne postoji nikakvo bioloski odredeno naslijede da su zene vise okrenute miru od muskaraca, povijest pokazuje da su zene takoder doprinosile direktnom i strukturalnom nasilju kroz kolonizaciju, etnicke, rasne i seksualne nejednakosti i u produkciji znanja.

I zato je vazno da trazimo i da smo trazili rjesenja i za musko i za zensko nasilje.

Mirovne aktivistkinje i aktivisti odbacuju nacionalisticke ideologije, rade preko etnickih linija i cuvaju razlicite aspekte kulture, aspekte koji se mogu ukljucivati u metode za rjesavanje sukoba i izgradnje mira.

Govoreci o ratu, susretali smo se sa prosloscu i otvarali vrata nadi; aktivirajuci bosanskohercegovacko drustvo oko brige za potrebe ljudi i za njihovu buducnost.

Nada je odrziva samo ako postoje konkretne akcije i opipljivi rezultati koje priznaju ratne devastacije.

Tri su tipa aktivnosti izgradnje mira koje su implementirane na prostorima BiH:

• politicka izgradnja mira (napori vlade, politicki aranzmani, legalna infrastruktura);
• strukturalna izgradnja mira (ekonomska, vojna i drustvena infrastruktura);
• socijalna izgradnja mira (humana infrastruktura koja treba da podrzi politicke dogovore i socijalne institucije; - primaran fokus je na misljenjima, osjecanjima, stavovima, vjerovanjima i vrijednostima)

i imale su za cilj: ozivljavanje ekonomije zemlje, uspostavljanje participatornih sistema upravljanja, administracije, poboljsanje pravnog i policijskog sistema, razrjesavanje i demobilizaciju boraca te njihovu rehabilitaciju, nadgledanje ljudskih prava, povratak izbjeglih i raseljenih te njihova reintegraciju u drustvu, obnovu civilnog drustva, oporavak zemlje i infrastrukture, nenasilno upravljanje konfliktom i fundamentalne reforme odnosa drzava - drustvo, koje su vazne za izgradnju mira i njegovu odrzivost.

Danas, u osmoj godini Mirovnog sporazuma, posljedice rata su jos veoma vidljive.

Iako je Bosna i Hercegovina imala koristi od postkonfliktnog razvoja koji je bio podstaknut visokim prilivom medunarodne pomoci, osnove za odrzavi razvoj su pod znakom pitanja.

Politicki zivot, iako sazrio, daleko je od odgovornog demokratskog drustva.

Otudenje, apatija i opste odsustvo volje i vizije buducnosti vidljivi su u svim sferama zivota.

Siromastvo, nezaposlenost i zastoj domace proizvodnje, rezultati su nesigurne socijalne situacije.

Nepostojanje efikasne raspodjele resursa i politickog dijaloga stvaraju otpor prema povratku kod mnogih izbjeglica i raseljenih lica.

Investicije i rast onemoguceni su nacionalisitckim politikama, korupcijom i zanemarivanjem vladinih zakona.

Bosna i Hercegovina u odnosu na stepen humanog razvoja spada u zemlje sa srednjim stepenom humanog razvoja.

Indeks humanog razvoja koji je sinteza tri cinitelja:

• ocekivani zivotni vijek
• mogucnost za obrazovanje
• GDP bruto domaci proizvod per capita

pokazuje da smo u odnosu na:

• Ocekivani zivotni vjek 9% ispod prosjeka EU
• Mogucnost obrazovanja 21% ispod prosjeka EU
• GDP 61% u odnosu na prosjek EU

Ovi pokazatelji treba da nas podstaknu da radimo bolje, da razumijemo kako uspjeh mozemo postici samo radeci zajedno i da je Bosna i Hercegovina jedini izbor za sve nas koji zivimo unutar njenih granica.

Nase aktivnosti trebaju biti umjetnost moguceg.