Tomur Atagok

Tomur Atagok, Mimar Sinan Universitet, Istambul

Citali smo u novinama i gledali na TV-u o nedavnom ratu u Iraku, sa prethodnim tzv. mirovnim pokretom u Afganistanu.

Problemi u Albaniji, Jugoslaviji u vezi sa Bosnom i Hercegovinom, te aktuelni, dugogodisnji konflikti izmedu Izraela i Palestine, kao i terorizam koji cesto pogada drustvo, svaki od njih gubi svoju realnost i utjecaj nasilja na ljude. Medutim, na TV-u prikazano unistavanje kulturnih spomenika i umjetnickih radova u Muzeju Baghdata, prije talibanskog unistavanja spomenika u Afganistanu, ucinilo nas je jos zalosnijim.

Namjera ovog rada jeste da pokaze kako bi se muzeji mogli koristiti za isticanje mira za dobrobit drustva.

Govorit cu o muzejima, komunikaciji, o pristupima komunikaciji i muzejskoj edukaciji prije nego sto udemo u projekt za Kulturu mira kroz muzeje.

Muzeji i njegovatelji kulture postali su tumaci kulture u danasnjem promjenljivom svijetu. Danas, kada ne postoji ustaljeni red u sadasnjem politickom i ekonomskom zivotu, muzeji su preuzeli uloge obrazovanja u mnogim zemljama, ulogu cuvanja proslosti za sadasnjost i buducnost.

Od tri osnovne funkcije muzeja, istrazivanje, ocuvanje i komunikacija, posljednja je najnaglasenija i najtrazenija u danasnjim kulturnim smjerovima i upravljanju. Sakupljanje je bila prva funkcija u prirodnom razvoju kolekcija i muzeja. Nakon prerade i zastite uslijedilo je pokazivanje i izlaganje prikupljenih kulturnih umjetnina i naslijeda. Nekoliko ljudi je uzivalo analizirajuci kolekcije u potrazi za istinom o zivotu, historiji i univerzumu, dok je kolekcionar takoder uzivao u posjedovanju i pokazivanju kolekcija. Kada su dragocjene kolekcije prenesene u javnost da bi bile pretvorene u muzeje, vizija i zadatak da sluze ljudima inicirali su promjenu u prioritetima funkcija muzeja, te su muzeji preuzeli ulogu kulturnih i edukacionih centara sa naglaskom na edukaciju za zivot. Potreba za vecim znanjem motivirala je daljnje istrazivanje na objektima, kao i na publici, zajedno s razvojem srodnih polja kao sto je edukacija, komunikacija, dizajn i upravljanje, doprinoseci istinskim vezama izmedu objekta i osobe. Kada muzeji tragaju za istinom, a eksponat za znanjem, oni postaju obrazovne institucije. Medutim, pored znanja, osoba stice i svijest o historiji, prirodnom okruzenju, sto doprinosi individualnom i drustvenom identitetu. Prema tome, muzeji kao sredstva stvaranja historijskih procjena sa znanjem stecenim kroz izlozbe, najzad pomazu publici da stvore sistem vrijednosti u mnogim podrucjima.

Komunikacija je, prije svega, drustvena funkcija. Njeni temeljni ciljevi ukljucuju informisanje, kontrolisanje, upucivanje, znanje i vjestine komuniciranja, izrazavanje emocija, stvaranje drustvenog kontakta, postavljanje pitanja radi smanjenja napetosti, zabavu, stimuliranje i podsticaj osobi da zauzme potrebne uloge.

Svrha funkcionalne komunikacije jeste da omoguci da prenesemo ono sto zelimo reci na nacin na koji je primljena ocekivana reakcija, nakon cega je rezultat postignut.

Moramo zapamtiti da je komunikacija interaktivni proces izmedu centra poruke / posiljaoca i primaoca, koji razmjenjuju svoje pozicije. Centar mora biti povjerljiv i uvjerljiv da bi primalac poruku prihvatio i reagovao na nju.

Kada je upoznata primarna svrha muzeja da educira javnost, komunikacija postaje sredstvo za razmjenu znanja koje doprinosi intelektu svakog ponaosob, na svakom koraku edukacije, sakupljanjem i cuvanjem kulturnog naslijeda i umjetnickih radova radi otvaranja horizonta i podsticanja publike na kreativno razmisljanje.

Moramo zapamtiti da nisu sva iskustva obrazovna. Poruke i podaci predstavljaju izvor znanja, ali ne i znanje, dok se ne protumace i organiziraju kroz kompleksni proces u komunikaciji i edukaciji. Kada muzeji koriste svoje eksponate s namjerom da javnosti prenesu informaciju, komunikacija i znanje su realizirani.

Sada bismo trebali razmatrati zadatak, politiku, ciljeve, publiku, obrazovne teorije, prije nego sto udemo u moguci projekt za mir u upotrebi kolekcija muzeja.

Danas je jasno razumljivo da svaki muzej treba imati postavku zadatka i obrazovnu politiku kao dio politike zadatka. Obrazovna politika je postavka koja definira karakter usluge i koja bi trebala postaviti okvir za akciju, poboljsanje usluga, fokusiranje na obrazovni program uz sve druge koristi, poput privlacenja novih posjetioca, podrske izvana, izgradnje profila muzeja, uz ustedu vremena i povecanje radne satisfakcije osoblja muzeja.

Postavka zadatka edukacije trebala bi se uklopiti u postavku zadatka muzeja, razjasnjavajuci koliko je edukacija u muzejima razumljiva, kao i ulogu edukacije u muzeju. Politika edukacije pokrece ciljeve organizacije i utvrduje prioritete, dok strategije edukacije utvrduju kljucne ciljeve u periodu od 5-10 godina, a akcijski plan edukacije pokriva pripremljen program za ciljeve od 3-5 godina.

Sadrzaj politike muzejske edukacije formulisan je na uloge i funkcije unutar muzeja, publike, kolekcije, uz ostale resurse poput osoblja, budzeta, mreze, treninga, kao i marketinga i procjene.

Postavka politike treba odrediti publiku, s obzirom na znacaj, po mogucnosti pocevsi od predskolske, skolske djece i odraslih, roditelja i nastavnika. Ostale potencijalne grupe bile bi studenti univerziteta, porodicne grupe, grupe zajednica razlicitog porijekla, volonteri, specijalisti, kolege iz muzeja i univerziteta, organizovane grupe i turisti.

Vazno je razumjeti da je nacin ucenja svake osobe razlicit,

kao i njegov/njen pogled na svijet i motivacija u grupama sa odredenim zajednickim karakteristikama.

Naravno, dobra je ideja istraziti ko trenutno koristi muzeje prije nego se odluci za daljnji razvoj u obrazovnim aktivnostima.

Teorija znanja, teorije ucenja i edukacijske teorije oznacile su 4 razlicita pristupa, sa fokusiranjem na posjetioce sa ciljevima koji su u skladu sa njihovim iskustvima i razumijevanjem. Vazno je imati izlozbe i programe koje posjetioci smatraju zadovoljavajucim iskustvima, tako da objekti mogu doprinijeti intelektualnom razvitku i ucenju. Teorija znanja, od shvatanja da znanje postoji izvan onog koji uci (realno), do suprotnog shvatanja da sve znanje izgraduje onaj koji uci, individualno ili drustveno (idealno), te teorija ucenja, postepeno ucenje, malo pomalo (pasivno), za razliku od teorije da onaj koji oci izgraduje znanje (aktivno), donosi cetiri razlicita tipa koncepta izlozbe i edukacije.

1. Muzeji organizovani na didaktickim, ekspozicionim sadrzajima, imat ce:
   • Dosljednu izlozbu sa odredenim pocetkom, redom, baziranu na prihvacenim cinjenicama i "istini",
   • Didakticke komponente poput natpisa, ploca,
   • Hijerarhijski red od jednostavnog do komplikovanog, bazirano na tradicionalnom skolskom nastavnom planu i edukacijskim programima s odredenim ciljevima.
2. Muzeji organizovani na edukaciji stimuliranja-odgovora imat ce:
   • Didakticke komponente poput natpisa, ploca,
   • Dosljedne izlozbe s odredenim pocetkom, redom i krajem,
   • Dodatne pojacavajuce komponente koje ce stimulirati i nagraditi onog koji uci.
3. Muzeji organizovani na otkricu ucenja i edukacije imat ce:
   • Izlozbe koje dopustaju istrazivanje, vjerovatno prelazak unazad i unaprijed duz izlozenih objekata,
   • Sirok spektar nacina aktivnog ucenja, omogucavajuci posjetiocima da se povezu sa objektom, idejama,
   • Mogucnosti sticanja iskustava i materijala,
   • Mogucnosti da studenti eksperimentiraju i donose zakljucke.
4. Muzeji organizovani na izgradnji imat ce:
   • Mnoge tacke pristupa bez odredenog puta, pocetka ili kraja,
   • Sirok spektar nacina aktivnog ucenja, omogucavajuci posjetiocima da izgrade svoje znanje,
   • Spektar gledista i aspekata,
   • Povezivanje sa objektima i idejama kroz spektar aktivnosti i iskustava koji koriste zivotna iskustva,
   • Mogucnosti sticanja iskustava i materijala,
   • Mogucnosti da posjetioci donose svoje vlastite zakljucke.

Muzejsko iskustvo, komunikacija i edukacija su najkreativniji u muzejima organiziranim na teoriji konstruktivnog ucenja, ali vecina muzeja je organizirana na didaktickim izlozbama, iako s namjerom da pokrenu vise interaktivnih edukacijskih metoda. Dakle, metode stimuliranja odgovora i otkrivanja ucenja i izgradnje jos uvijek su u razvojnom stadiju u mnogim muzejima.

Obrazovni servis ukljucuje uslugu na bazi muzeja, kroz izlozbe koje mogu biti nadopunjene uslugom neposrednog predavanja kroz razlicite aktivnosti, uslugom informiranja i dodatnim uslugama.

Znacaj interpretacije objekata i njihove upotrebe od strane javnosti definiran je kroz zadatak muzeja i proveden kroz strategije. Muzeji cuvaju proslost i postavljaju nam podlogu da razumijemo i cijenimo historiju, nauku, kulturu, umjetnost i sve ljudsko stvaralastvo, kao i probleme okruzenja. Posto su poruke koje muzeji namjeravaju dati zapisane u njihovim postavkama zadataka i politici, vecina muzeja sa postavkom zadatka edukacije "unaprijediti muzej kao centar javnog ucenja" ili "podstaci interes i znatizelju i potpomoci razumijevanje proslosti", mogli bi lako naglasiti mirovni zadatak muzeja edukacionom konstatacijom: unaprijediti muzej kao centar za obavjestavanje javnosti o miru, kroz proslost. Ciljevi projekta mogu ukljucivati odluke uprave da osigura razmatranje obrazovnih funkcija prema javnosti, budzet, osoblje, organizaciju fizickog i intelektualnog pristupa kolekcijama od strane svih ljudi, interpretacija kolekcija na razlicite nacine za razlicite generacije, sposobnosti, polove i kulturne rangove drustva. Ostali ciljevi mogu ukljucivati omogucavanje zabavnog ucenja za raznoliku javnost, obavjestavanje o novim razvojima edukacije i odgovor, kao i obavjestavanje o promjenama drustvenih stanja i socioloskih, politickih pogleda razlicitih grupa.

• Poruka
• Publika
• Objekti koji ce biti upotrijebljeni na izlozbi
• Nacrt izlozbe + put / smjer (s interpretacijom)
• Interaktivne, stimulirajuce edukacione aktivnosti za vrijeme izlozbe za razlicite grupe
• Osoblje
• Budzet

Htjela bih naglasiti da je grupa djece od 9-15 godina glavna grupa sa svojim pogledom na svijet ogranicenim na igracke i igre, ukljucujuci video-igrice o ratu i nasilju, kao i TV filmove i vijesti prikazane za projekt. Iako nastavni program u njihovim skolama ukljucuje historiju, djeca su radije stimulirana igricama i emisijama nego drustvenim naukama i historijskim udzbenicima i kursevima.

Objekti koji ce biti upotrijebljeni na izlozbi sa naglaskom na mir trebali bi imati temu koja ce biti u vezi sa idejom mira. Za muzeje koji imaju hronolosku izlozbu, nece biti tako lako izmijeniti koncept. Medutim, dodatne informacione table sa imenima ljudi poginulih u ratovima i razorenim zajednicama, mogu biti upotrijebljene za pokazivanje tragicnih rezultata. Edukacioni materijali na osnovu kojih se postavljaju interaktivna pitanja o rezultatima bitaka, mogu biti dodatna pomoc da mladi razumiju ratne tragedije.

Kada se organizira izlozba na temu mira i rata, izlozba objekata koji pokazuju da rat razara, a mir stvara, moraju biti kreirani kostur i scenario. Domaci zivot, obicaji, nacin zivota, pojedinosti koje znace bolji zivot, umjetnicka stvaralastva zajednica u odredenim periodima, dok su ratovi u isto vrijeme prezentirani koristenim oruzjem, umrlim ljudima, vizualnom reprezentacijom unistenih gradevina, kao i stetom nanesenom prirodi. Interaktivni programi i postavljanje pitanja naglasavaju i procjenjuju znanje steceno na izlozbi. Ako je izlozba realizirana na teoriji konstruktivne edukacije, implikacije treba otkriti publika, iako se poruka da rat razara, a mir stvara mora iznova i iznova ponavljati mladima koji, nazalost, uzivaju u ratnim igricama.

Ne zaboravimo da su Muzej Baghdata razorili ljudi koji nisu cijenili svoje kulturno naslijede.

Dean, David, Izlozba muzeja: Teorija i praksa. London: Routledge, 1994.

Hein, George E., Ucenje u muzeju. London: Routledge, 1998.

Hooper-Greenhill, Eilean (edit.), Pisanje politike muzejske edukacije. Leichester: Univerzitet Leichestera, Odjel za muzejsko istrazivanje, 1991.