Tvrtko Kulenovic

STANJE MIRA I KULTURA MIRA

Neophodno je razlikovati kulturu mira od stanja mira. Stanje mira je "nas" dejtonski mir: ono se moze postici sticajem okolnosti, trenutnim dogovorom, prisilom, nuzdom, lukavstvom, razumom.

Ne mora biti kratkotrajno, ali je uvijek pomalo labilno. Kultura mira je ono sto su, kako se cini, postigle Njemacka i Francuska nakon vijekova medusobnog ratovanja: Luj XVI je razorio Hajdelberg, Prusi su 1871. zauzeli pola Francuske, Francuzi su, zajedno sa saveznicima, pobijedili 1918. i povratili Alzas i Lorenu, po njemackom Lotaringiju, da bi Njemacka u Drugom svjetskom ratu osvojila i sam Pariz, i zatim sve izgubila. Nepravedne su, u tom smislu, Cercilove rijeci da Balkan ima vise istorije nego sto moze podnijeti, jer je taj "visak istorije" trajao u srcu Evrope vijekovima.

Taj primjer pokazuje da se kultura mira ne ostvaruje ni lukavstvom, ni nasiljem, ni sticajem okolnosti, pa ni samim razumom, jer zahtijeva vise od razuma i svakodnevnu njegu, brigu, paznju, strpljenje, usavrsavanje, bas kao poljoprivredna i laboratorijska kultura, i Kultura uopste.

Strpljenje i usavrsavanje dakako podrazumijevaju situaciju u kojoj dugo vremena nije bilo rata - Svajcarska je sve do 15-og stoljeca bila ratnicka zemlja ciji su ratnici bili poznati sirom Evrope. Amerika, SAD, hvali se cinjenicom da na njenom teritoriju nije bilo rata, nakon gradanskog, ali su joj kovcezi sa mrtvim vojnicima stizali, i jos uvijek stizu, sa svih strana svijeta, a japanski udar na Perl Harbur 1941. bio je i udar na americku teritoriju. Covjecanstvo se, kroz citavu svoju istoriju, vise bavilo Kulturom rata, njenim usavrsavanjem, sto je donosilo nesumnjive napretke u tehnologiji i organizaciji, ali po cijenu velikih razaranja i ljudske patnje i nesrece, a vjerovatno je da bi se do svih pozitivnih rezultata doslo i u stanju mira, eventualno malo sporije.

Ovo se narocito odnosi na ratove dvadesetog vijeka koju su svoju "kulturu" povecavali nevjerovatnom brzinom (vatrena moc artiljerije je danas za 60% veca nego sto je bila potkraj Drugog svjetskog rata), s tim da se istom brzinom povecavala kolicina razaranja, broj mrtvih, mjera patnje i uzasa. Mozda ce, mada to jos nicim nije dokazivo, upravo ovi "rezultati" okrenuti covjecanstvo prema kulturi mira, koja, kao sto je vec receno, podrazumijeva svoje, tihe aspekte tehnologije i organizacije.

Smatralo se da je postojanje stabilne srednje klase izvjesna garancija mira, ali je upravo ta klasa povukla svijet u klanicu Prvog svjetskog rata (Drugi svjetski rat je bio strasan maligni karcinom na tijelu covjecanstva i morao se odstraniti).

Smatralo se da ce uvodenje opste vojne obaveze "razblaziti" zestinu ratovanja, a ona ju je povecala, s tim da su sada stradavala drustvene elite koje nikakvog vojnog znanja nisu imale, mada su ponekad bili zahvaceni zanosom (u Prvom svjetskom ratu poginuo je Sarl Pegi, jedan od najvecih francuskih pjesnika, ali i sasvim "ratno nezainteresovani", a mnogo obecavajuci engleski pjesnici Vilfred Oven i Rupert Bruk, njemacki slikar August Make, i svi ostali).

Kultura mira prije svega podrazumijeva pozitivnu zainteresovanost za drugog, za drukcijeg, a savremena nauka, pogotovu strukturalisticka socijalna antropologija, udarila je moguce temelje takvoj orijentaciji. Klod Levi - Stros zestoko je osudio onu "kulturu" koja druge (u njegovom slucaju "divlje, primitivne") posmatra kao biljeske u herbariju, odozgo. "Civilizovani" su kao parne masine, ostvaruju veliki rad ali trose ogromnu energiju, "primitivni" su kao casovnici na navijanje, ostvaruju mali rad, mjere vrijeme ali trose minimalnu energiju. Sa obzirom na energetske krize koje su u osnovi mnogih drugih kriza, i ratova, ne zna se sigurno ni ko ima bolje uslove za opstanak, dakako pod uslovom da "civilizovani" sasvim i doslovno ne uniste "primirne", a na tom polju su vec mnogo uradili. Od njih mozemo mnogo toga nauciti: zabrana incesta kod njih ne pociva na zelju za ocuvanjem rase nego na zelji da se strancu, drugome da ono sto nam je najvaznije, najdraze i najdragocjenije, sestra, kcerka. Urodenici na Novom Zelandu prihvatili su fudbal, ali ne igraju na pobjedu, nego na izjednacenje i kad jedna strana da gol, igra se da se drugoj omoguci da izravna.

Indijski pisac koga su pitali sta misli o ritualonom kupanju u zagadenoj vodi svete rijeke Ganga, rekao je: "A sta vi mislite o mentalnoj higijeni vasih velikih muzeja gdje se skolska djeca dovode da ga gledaju pribijanje na krst, odsijecanje glave, probadanje strijelama - slike iz zivota svetaca. Pretpostavka kulture mira je vidjeti drugog ne onako kako smo ga oduvijek gledali nego onako kako on sebe vidi, a zatim, jos vise, vidjeti sebe kako nas drugi vidi, to je uslov pod kojim se ona jedino moze ostvariti.

Drugi ne mora biti tako dalek, moze biti svoj najblizi, zena. Anticki komediograf Aristofan, za koga je Hegel rekao da je bio najslobodniji covjek u istoriji, napisao je komediju "Lizistrata" u kojoj zene onemogucuju rat tako sto muzevima uskracuju "bracne usluge". Bez obzira na sve istorijske epizode, zensko bice nije sklono ratu. Prvenstveno zato sto je zena majka i srce joj se u ratu mora pretvoriti u kamen da bi prezivjela, ali i zato sto je vise okrenuta drugom. "Zasto zena vise polaze na svoj vanjski izgled od muskarca?", pita italijanski pisac Cezare Paveze u knjizi "Umesnost zivljenja". Zato sto zeli da se dopadne, da bude videna, da uspostavi kontakt, pocetak dijaloga. Dijalog je uslov opstanka u savremenom svijetu, pretpostavka stvaranja kulture mira, a bitna pretpostavka dijaloga je nauciti slusati drugog, u monologu covjek jedino slusa samog sebe.

Ironiziranjem rata, podsmijevanjem, knjizevnost moze dorpinijeti kulturi mira. Prije vise od dvije hiljade godina Aristofan je napisao "Lisistratu". Dzems Dzojs, u dvadesetom vijeku, na pocetku romana "Fineganovo bdjenje", opisuje povratak jednog Irca iz Amerike u Englesku. Jedna od prvih stvari koju ce ugledati je spomenik velikom engleskom vojskovodi. Kaze: "Niz butinu mu visi njegov sekskalibar". Eskalibar (Excalibar) je slavni mac kralja Artura, sekskalibar znamo sta je. Kad god sam pred zgradom Narodne biblioteke Srbije u Beogradu vidio veliki spomenik Karadordu, sjetio sam se toga: nije bio mac nego kriva turska sablja, ali je sekskalibar bio isti.