Wim Smith

Wim Smit, Profesor sa Belgijskog univerziteta

Uprkos cestim kritikama koje su mnogi autori uputili "Projektu Weltethos" Hansa Kunga, izjave ovog svicarskog teologa poput "bez vjerskog mira nema mira u svijetu" i "bez vjerskog dijaloga nema vjerskog mira", danas jos uvijek vaze.

U tom smislu Kungova zapazanja su "kompas za buducnost". Kungova analiza zapocinje konstatacijom da "savremeni red u svijetu" nije vise baziran na tacno odredenim, cvrstim granicama, nego ima potrebu za prisnijim meduljudskim odnosima. Ovo je jedini moguci nacin stvaranja stabilnosti i sprecavanja fanatickog nacionalnog ogranicavanja - cije smo posljedice, u novijoj historiji, mogli vidjeti na slucaju bivse Jugoslavije.

Iako je Kung dosljedan iskljucivom pogledu - pogledu koji je otvoren za druge religije, ali istovremeno prosuduje te druge religije - njegov pokusaj stvaranja svjetskog morala slijede mnogi pluralisti, medu kojima je i Leonard Swidler.

Uprkos svom drukcijem stavu - pluralisti zagovaraju jednakost svih religija, pa cak i relativizam - oni ipak podrzavaju Kungov projekt.

Kungovo shvatanje suprotstavlja se danasnjoj vjerskoj edukaciji, sa odgovornoscu koja tesko da moze biti potcijenjena. Vjerska edukacija koja prihvata odgovornost za buducnost u stabilnom miru morat ce se odreci klasicnog monoreligioznog stava, i ne moze vise biti bazirana na jednom iskljucivom vjerskom pogledu. Morat ce se rijesiti svojih misionarskih ciljeva da mlade ljude uvede u odredenu vjersku zajednicu ili crkvu. Umjesto toga, morat ce napraviti prostor za dijalog sa ljudima razlicitih vjerskih shvatanja. Cak ce taj dijalog morati staviti u srediste didaktickog pristupa; i morat ce napustiti sve dotadasnje dogme.

Znacajan izazov sa kojim se suocava danasnja vjerska edukacija - pogotovo ona zapadnoevropska.

Pri svemu tome, ovo stanoviste podstice neka pitanja, nerijetko ona koja se ticu izvodljivosti ove ideje i moguceg osudivanja vlastitog vjerskog identiteta tokom dijaloga sa ljudima drugacijih vjerskih shvatanja.

U ovom eseju pokazat cemo novu vrstu vjerske edukacije i ponuditi odgovor na pitanja koja ce proizaci. To cemo uraditi sa aspekta katolickog i zapadnoevropskog stanovista, povezanog sa belgijskom situacijom.

U danasnje vrijeme, studenti vjerske edukacije su suoceni sa nepovjerenjem, s jedne strane, i ljudima drugacijih religijskih shvatanja, s druge strane. Osim toga, od 1980-ih, zabiljezen je porast individualizacije i individualizma. Religija sve vise i vise postaje privatna stvar; ljudi se osjecaju manje povezanim sa religijskom tradicijom i vjerskim institucijama.

U velikom dijelu populacije, ovo moze dovesti do vjerske ravnodusnosti i smanjiti broj pripadnika crkve.

Ova nova situacija ukljucuje nekoliko velikih izazova za vjerske nastavnike; ne samo da je njihova publika nikako ili umjereno zainteresirana, stavise, u njihovim razredima ne samo da ima "autohtonih" ucenika, nego i studenata marokanskog i turskog porijekla. Ovo se odnosi na Flanders, ali i na gotovo sve dijelove Evrope. Jasno je da monoreligiozna orijentacija vjerske edukacije - u to nije bilo sumnje sve do sedamdesetih - ne moze ponuditi prikladan odgovor na danasnje izazove.

Nakon Drugog sabora u Vatikanu, iskljucivo-ograniceni model koji je bio utemeljen na superiornosti katolicanstva, zamijenio je otvoreniji i fleksibilniji, koji spas vise nije smatrao mogucim samo unutar katolicke crkve. Od tog trenutka i druga religiozna vjerovanja ukljucena su u nastavni program, a mogucnost dijaloga s ljudima razlicitih religijsih shvatanja ne samo da je bila dozvoljena, nego cak i ohrabrena.

Ali, cak i u ovom mnogo otvorenijem modelu, mnogi jos uvijek pocinju od krscanstva kao mjerila za prosudivanje drugih religija. Dakle, ni jedan ni drugi model se ne susrecu sa zahtjevima za svjetsku etiku koju moramo izgraditi. U svojoj egocentricnoj poziciji, ni jedan ni drugi ne povladuju izazovima pluralizma.

Ali, ni multireligiozni model, koji je razvijen jos u osamdesetim i koji je bio odgovor na socijalno jacanje sekularizma i pluralizma, ne susrece se s takvim zahtjevima. Upao je u takozvanu "neutralnu" ili "relativnu" religijsku edukaciju. Uistinu, ovaj vid pristupa nudi studentima mogucnost da upoznaju slicnosti i razlicitosti medu religijama. Ali u isto vrijeme, studenti su ovdje prepusteni sami sebi. Na pedagoski neodgovoran, "nemoralan" nacin, suoceni su s tim slicnostima i razlikama. Ovo bi moglo, kako pise njemacki pedagog Karl Nipkow, dovesti do relativizma i blokirati izrazito razumijevanje razlicitih religija. U suprotnosti s ovim, nase pocetno glediste je da mi, kao religijski nastavnici, imamo odgovornost ucenja studenata da se s postovanjem ophode prema ljudima razlicitih vjerskih shvatanja.

Prema tome, buducoj vjerskoj edukaciji potreban je alternativni pedagosko-didakticki pristup. Pristup koji balansira izmedu monoreligijskog religioznog apsolutizma i relativizma multireligioznog koncepta. Novi model mora uzeti u obzir sekularizam i pluralizam, mora prevazici mane oba pristupa - ali ne i potpuno ih odbaciti - i ponuditi pocetni podsticaj za bolju buducnost obiljezenu stabilnim mirom izmedu pojedinaca, grupa i naroda.

U svom clanku "Das Zeitalter des globalen Dialogs", Leonard Swidler istice da je u proslom stoljecu postojao znacajan pomak u potrazi za istinom. U pocetku je istina bila apsolutna, staticna i "jednologicna", ali u posljednjoj deceniji razvijala se u relativnu, dinamicku i dijalosku, jednom rijecju, "relacijsku".

Ovakav podsticaj dijaloga, koji je potekao od pluralista, podrzan je i od strane katolicke crkve u dokumentu "Nostra Aetate" u kojem se, na osnovu "univerzalnog bratstva" izmedu razlicitih religija, poziva na dijalosku i humanu korporaciju sa ljudima razlicitih religijskih shvatanja. Medutim, treba biti jasno da katolici i pluralisti dijele ovaj poziv na dijalog, ali da se ni u kom slucaju ne slazu potpuno jedni s drugima. Razlog ovome je sto je njihov sporazum na temu dijaloga baziran na razlicitom teoloskom modelu.

Pluralisti pocinju od relativistickog pluralizma, dok katolicka crkva, kao sto smo ranije naglasili, pocinje od manje otvorenog i egocentricnijeg inkluzivizma. Ali, promjena monologa u dijalog bila je ozbiljan korak za crkvu, i potvrdena u enciklicnom pismu "Ecclesiam Suam" Pavla VI, u kojem je on ponovio i istakao taj apel, i napisao da je nesebican i nepristrasan dijalog bitan za sirenje mira u covjecanstvu (str. 56-57).

Ali ipak napominjemo da se u ovom pismu javlja ponovni strah od utjecaja dijaloga na sami identitet krscanske religije. Paul VI pise: "(...) nas dijalog ni na koji nas nacin ne odvaja od nase duznosti da cuvamo svoju vjeru; s tim ciljem, nas apostolski rad ne dozvoljava pristup sumnjivim mislima i teznjama, i ne moze stvoriti kompromis na polju principa koji, istinski i s pravom, kontrolisu i odreduju nase krscansko vjerovanje." (str. 49).

Pavao VI, kao i papa Ivan Pavao II, ponovo je naglasio da se katolici trebaju upustiti u dijalog sa ljudima drugacijih religijskih shvatanja.

Ovdje se suocavamo s odnosom izmedu dijaloga i religijskog identiteta, i s pitanjem nece li dijalog utjecati na identitet i dovesti do "neutralnog relativizma".

Naravno, tacno je da dijalog s nekim podstice unutrasnje preispitivanje vlastitog razumijevanja i vlastitih stavova. Medu-religijski dijalog neizbjezno vodi ka unutar-religijskom dijalogu. U ovoj ogranicavajucoj situaciji, neko bi mogao otvoreni dijalog smatrati "prijetnjom" jer sobom nosi moc preobrazbe.

Ali, ubjedenje da dijalog stetno utjece na religijski identitet, utemeljen je na negiranju ili ignorisanju cinjenice da se nas vlastiti identitet naglasava kroz dijalog sa ljudima razlicitih religijskih shvatanja.

Dakle, dijalog znaci obogacivanje vlastitog identiteta, a ne prijetnju. Predstavljao bi prijetnju samo u slucaju da sobom nosi destruktivne i relativisticke ciljeve. Ali ovdje to nije slucaj, naprotiv, pravi dijalog temelji se na postovanju identiteta drugih ljudi, a unistava se zbog sebicnih tendencija.

Dakle, priznavanje relativnosti religioznih vjerovanja - odustajanje od vlastitih tvrdnji, a ne neutraliziranje religioznih shvatanja nekoga drugog - znacajan je korak dalje ka postovanju i otvorenosti prema drugome. Otvorenost i postovanje koje dijalog cini mogucim. To je stav koji se s pravom zasniva na cinjenici da identitet nije statican i nepromjenljiv, nego da se tice interaktivnog procesa u kojem se ne izbjegava nijedan razgovor s ljudima razlicitih religioznih shvatanja.

Ili, kako kaze Paul Ricoeur, identitet je materija koja se mijenja kroz interakciju. "Krscanski identitet", pise Reinhold Bernhardt, "formira se u konverzaciji sa "drugima" (...). On postaje negativan u ogranicavajucoj formi, a pozitivan u odnosu prema tim "drugima"; u napetosti izmedu solidarnosti i distance."

Drugim rijecima, onaj ko se otvori u potpunosti, zaista ce izgubiti svoj identitet, ali onaj koji, naprotiv, postavi granicu principima, moze ga unaprijediti. On ili ona negira svoj identitet zatvaranjem u sebe.

Dakle, ono sto nam treba je otvoreni stav koji ne negira vlastite religijske korijene. Upravo ovakav stav se nalazi u sredistu zategnutosti izmedu relativizma i fundamentalizma i zahtijeva tesko odrzivu ravnotezu. Ali rezultat ovog procesa, postovanje i tolerancija, vrijedan je truda.

To znaci da "dijalekticki dijalog" - u kojem jedna osoba zeli ubijediti drugu pobijajuci njegove ili njene argumente svojim vlastitim nacelima - treba napraviti prostor za "dijalogicki dijalog". To je dijalog koji ima tri osnovne karakteristike: (1) partneri se upoznaju u otvorenoj atmosferi i voljni su analizirati vlastite predrasude; (2) autonomija drugacije tradicije se postuje i osoba prihvata uloziti malo truda i gledati iz perspektive onog drugog, i (3) ovakav stav nece dovesti do univerzalne i aptraktne svijesti, nego do globalnog objedinjavanja kultura i religija u njihovoj razlicitosti.

Pomocu ovog dinamicnog principa otvorenosti, u kojem je ukorijenjen pravi dijalog, u potpunosti se moze sprijeciti stvaranje vlastitih nacela i neospornog "homogenizirajuceg terora" - pokusaj sirenja prezira prema svemu sto se ne moze uklopiti ili biti prihvaceno.

U ovom smislu nije beznacajno stvaranje reda i mentaliteta u kojem medureligiozni dijalog nije samo nacin razmisljanja, nego je prihvacen i kao nacin zivljenja.

Ovakav dijalog predstavlja veliku promjenu u razmisljanju ljudi i nudi obecavajucu perspektivu za mir u svijetu.

Osim toga, kako Swidler sam strogo zakljucuje: "U ovom novom vremenu dijaloga, dijalog na univerzalnoj bazi nije samo mogucnost, nego i potreba. (...) Covjecanstvo je, na koncu, suoceno sa dvije mogucnosti: dijalog ili smrt."

Ocito je da ovakav pristup prevazilazi relativizam i apsolutizam. Medutim, ovakav dijalog moze se realizirati samo u opcem ubjedenju da je svaka tvrdnja o istini relativna, jer je osnovana na ljudskom opazanju i interpretaciji. To ne mora znaciti da je sve istinito ili tako izgleda, naprotiv, ovo je poziv na kontiuitet i kriticku analizu samog sebe i onog drugog.

Dakle, postojanje razlicitih religija i ideologija ne mora predstavljati poteskocu u razvoju religijskog identiteta. Upravo sredina prociscava njegova/njena razmisljanja, odreduje granice i pripadnost, sto njemu/njoj daje sansu za stvaranje uzajamnog razumijevanja i prihvatanja.

Ovo nas vraca na polaznu tacku: "Kako danasnja religijska edukacija moze dati podrsku Kungovom nastojanju da dode do obecavajuce svjetske etike?"

Jasno je da, ako - u duhu Hansa Kunga - zelimo stvoriti oblik religijske edukacije koja ozbiljno shvata pluralizam, ali ne zeli upasti u relativizam, trebamo dijalogu dati centralno mjesto u reformi vjerske edukacije. Ali, ne samo to, religijskoj edukaciji ne smiju nedostajati bilo kakvi oblici angazovanja.

Dakle, dijalog postaje relevantan upravo u suocavanju s obavezama. Ovi aspekti - dijalog i obaveza - uvedeni u religijsku edukaciju mogu ponuditi adekvatan odgovor na izazove s kojima se suocavamo.

Dijaloska religijska edukacija prevazilazi cisto fenomenolosko ucenje religija (ucenje o religiji - ili multireligiozna edukacija kako smo je prethodno nazvali), kao i zatvorenu, bojazljivu i egoisticnu religijsku edukaciju (ucenje u religiji - ili monoreligiozna edukacija).

To ne znaci da vise nema mjesta za katakizam u religijskoj edukaciji. Sve dok se koristi za upoznavanje mladih ljudi s odredenim religioznim obicajima, a ne iskoristava za ubjedivanje ili njihovo preobracivanje, katekizam je prihvatljiv.

U svakom slucaju, nova vrsta religijske edukacije koja se susrece sa zahtjevima potrebnog dijaloga, istrajnog zalaganja i zdravog (samo)kritickog osjecaja, navela je religijske pedagoge da u devedesetim razviju medureligiozni koncept.

On se razlikuje od monoreligiozne edukacije jer priznaje pluralizam i, stavise, prihvata ga integrisuci ovaj aspekt drustva u nastavni program. Religijska edukacija postala je mjesto susreta razlicitih religioznih uvjerenja.

Takoder, ona se dalje razlikuje od multireligioznog modela, odbacujuci religijski apsolutizam, kao i objektivni prikaz mnostva religija. U medureligioznom modelu, studenti su ne samo informirani, nego i upuceni - od strane nastavnika koji zastupa izricito religiozno (krscansko) stanoviste - u obicaje i pravila razlicitih religija, dajuci im priliku duhovnog obogacivanja i razvoja licne religioznosti.

Nastavni program medureligiozne edukacije zeli prikupiti citav niz tvrdnji o istini kroz hermeneuticko-komunikativni dijalog. U ovom procesu, ucenici su potpuno zainteresirani subjekti, jer se mogu ubaciti u dijalog i bez vlastite religiozne podloge, osjecaja i iskustva.

Drugim rijecima, religijskoj edukaciji u pluralistickom drustvu ne moze se pristupiti sa katekistickim stavom, na isti nacin kako je to bilo sa monoreligioznim ucenjem.

Medutim, medureligiozno ucenje ne zauzima iskljucivo sredisnju poziciju izmedu multireligioznog, s jedne, i monoreligioznog ucenja, s druge strane. Zaista, ono predstavlja, kao i u multireligioznom konceptu, udaljavanje od vlastite tradicije, ali samo povremeno i djelimicno udaljavanje, da bi omogucilo potencijalne promjene u opazanju. U isto vrijeme, zahtijeva "zalaganje" nastavnika i studenata, bez iskljucivanja dijaloga.

U tom smislu, medureligiozno ucenje nudi vise nego ijedan vec postojeci model. Ono naglasava da se u pluralistickom multikulturalnom drustvu moze naci jedinstvo u razlicitostima, ali da ovo jedinstvo nije unaprijed dato i da se ono mora steci.

Medureligiozno ucenje priznaje i naglasava da je istina pluralisticna i relativna. Zbog toga, u ovom novom konceptu, komunikacija i dijalog nastavnika i studenta o razlicitim izrazenim religijskim pretpostavkama zauzimaju vazno mjesto.

Svako od njih, na dinamican i istrazivacki nacin, povezan je sa njegovom ili njenom religijom, i u ovoj povezanosti on ili ona ucestvuju u razgovoru. Centralna ideja ovog modela je da ljudi ne moraju obavezno biti uvedeni u samo jedan model vjerovanja, nego da je taj gradivni materijal od pomoci za razvijanje religijskog identiteta kroz suocavanje s onima koji su vec poduzeli nekoliko koraka ka nekim religioznim zavjetima.

Na ovaj nacin, studenti koji zive u pluralistickom svijetu imaju mogucnost formiranja svog vlastitog (religioznog) identiteta u takvoj raznolikosti.

"Medureligiozno ucenje" izmedu fundamentalizma i relativizma - religijsko-pedagoski odgovor na izazov ovog doba

Kungov poziv na odgovornost sirenja globalnog mira, temelji se na brizi za sadasnje i buduce generacije. To je globalni projekt u kojem ce se ekonomija i politika, bas kao i u razlicitim religijama, morati suprotstaviti fundamentalistickim i relativistickim teznjama. Ni fundamentalizam ni relativizam nisu prikladni odgovori na izazove s kojima se suocavamo u danasnjem pluralistickom svijetu. Fundamentalizam je sindrom straha koji je usko povezan sa potrebom za moci. U ovom fundamentalizmu ljudi se, osjecajuci prijetnju, energicno vracaju na vlastite vrijednosti, nacela i religijska shvatanja. Blokiraju svaku otvorenost prema ljudima s razlicitim religijskim vjerovanjem. Ili, da kazemo ovako: u sustini, fundamentalisticka istina je netolerantna. To je negativan odgovor na modernizam koji vodi ka konzervativnom i neplodnom antagonizmu. Relativizam je, s druge strane, neprihvatljiv jer obraca paznju na sva uvjerenja, vjerovanja i nacine zivota i izjednacava ih, kao i zbog toga sto eliminira kriticko pitanje istine. Rezultat ovakvog totalnog pluralizma je dalja individualizacija i raspadanje iz drustva. Nepravilno je razmisljanje da je u relativizmu moguce zbliziti razlicite kulture i religije. Nijedna od ovih posljedica nije pozeljna, ako se zelimo suociti sa izazovom tolerantne i ugledne svjetske etike. U ovom eseju koncentrirali smo se na razvoj novih vrsta religijske edukacije koja ozbiljno shvata sadasnji pluralizam, ali i gradi tolerantno i ugledno drustvo. Razvoj "medureligiozne religijske edukacije" osnovni je korak u kreiranju mira u svijetu kroz mir izmedu religija. Ovaj novi pedagoski model premostava (religijske) razlicitosti izmedu kultura, na osnovu cega "ukorijenjeni/obavezujuci dijalogicki dijalog" mozemo nazvati otvorenim dijalogom, koji je zasnovan na obavezi prema vlastitoj religijskoj tradiciji i koji ima za cilj ucenje od drugoga, a ne ubjedivanje tog drugog da "sam ja upravu". Ili, recimo to Kungovim rijecima, trebamo "religioznost sa fundamentom, ali bez fundamentalizma; religijski identitet, ali bez iskljucivosti; tacnost istine, ali bez fanaticizma". Takoder je jasno da ovaj novi vid religijske edukacije nema za cilj odustajanje od jednakosti svih religija i borbu za jednu religiju. Cilj medureligioznog ucenja je jasan: doprinijeti neophodnoj tolerantnoj i uglednoj svjetskoj etici u buducnosti. U ovom smislu, projekat prevazilazi politicke granice i bori se za religijsku toleranciju. A doprinos religijskoj toleranciji predstavlja doprinos medugeneracijskom miru u svijetu. Ubijedeni smo da medureligiozni projekt na svoj nacin odgovara zahtjevima ovog doba. Ovaj opsezni i ambiciozni projekt sobom nosi i pitanja o stabilnosti i izdrzljivosti medureligioznog modela. Istina je da ce on biti stabilan samo kada predstavnici razlicitih religija premoste razlike i budu voljni saradivati. Medureligiozno ucenje zahtijeva mentalitet koji omogucava da, naprimjer, katolicki religijski nastavnici u svojim casovima naprave prostor i za religiozne price jevreja, muslimana, hindusa i budista. U ovakvoj atmosferi, ovakva mogucnost se ne smatra prijetnjom ili konkurencijom vlastitoj vjerskoj prici. Ocigledno, ovo nije jednostran korak; i u drugim religijama, u istoj odgovornosti za svjetsku etiku, ljudi bi se trebali ukljuciti u komunikaciju izmedu katolicke crkve i jedni drugih. Ekumenski molitveni obredi, posjecivanje crkava, dzamija, sinagoga, budistickih hramova, prevazilazi kulturne i religiozne razlike, te gradi medureligiozne debatne grupe. Sve su ovo aspekti koji bi trebali biti objedinjeni u nastavni program medureligiozne religijske edukacije. Ovaj projekt zahtijeva velike napore od strane svih ljudi. Pedagoska nacela koja su ukljucena u ovaj model i koja se jos uvijek trebaju analizirati, kao i konkretna didakticka analiza, zahtijevaju zalaganje nastavnika, pedagoga i teologa razlicitih opredjeljenja. Ali, ovaj napor ce se isplatiti, to je temeljni doprinos ove generacije svjetskom miru u kojem ce se razvijati i rasti naredne generacije.

Sarajevo je, kao grad, snazan simbol opasnosti i mogucnosti medureligioznih sukoba.

Grad koji je bio jasan primjer multikulturne i multireligiozne drustvene stabilnosti sve do pocetka devedesetih. U ovom gradu je takoder evidentno i kako ranjivo takvo drustvo moze biti.

Ali, upravo bi ta ranjivost trebala biti ohrabrenje za rad na predstojecem medureligijskom projektu koji pokusava dati odgovor na pitanje koje potice od Kungovog "Project Weltethos". Kao sto smo pokusali dokazati u ovom eseju, otvorena dijaloska religijska edukacija je mocan signal da je vec danasnjica doprinijela svjetskom miru sutrasnjice.