Govornici

Amina Siljak-Jesenkovic

Dame i Gospodo, Mozda bi bilo bolje kada bih odsutjela ovaj danasnji govor, jer govoriti na konferenciji o obrazovanju za kulturu mira u Godini evropskog naslijeda, namece potrebu izricanja pohvale vrijednostima postavljenim kao norma. Pitam se kako govoriti o vrijednostima I naslijedu Stare dame kroz koja povijest namece opce drustvene norme, dakle I norme etike I estetike, I na historijskoj okomici ostaje istrajna u svojoj promiskuitetnosti.

Da is historijskog pamcenja izbrisemo evropsko naslijede Krizarskih ratova, u kojima su pod krinkom borbe za sveto u jednoj, vodeni u smrt jedni, kako bi nanosili svetogrde I donosili smrt slijedbenika druge knjige, ratovi koji po svom odredenju jesu tek borba za teritorij I smrt sljedbenika druge knjige, ratovi koji po svome odredenju jesu tek bornaba za teritorij I plijen koji cejrece bajraktari, vodeci podanistvo u smrt za svijetlost ideje. Da zaboravimo Evropljane koji su kolonizirajuci Ameriku ucinili pogrom nad domacim stanovnistvo, potom ropstvo. Da zaboravomo panevropski ideal, kako u Napoleonovskoj, tako I u Hitlerovoj interpreatciji. Da iz pamcenja izbrisema naslijeda Inkvizicije, kolonijalizma, rasizma, nacizma, zrtava Holokausta kao I zrtava nacisticke ideologije na jednoj strani cetiristotinepedeset hiljada dresdenskih zrtava nacisticke ideologije na drugoj strani.I sve da sutimo, onako kako je Evropa sutjela, o jamama koje su na ovoj zemlji nastajale do prije do prije desetak godina, o jamama u koje su tek zbog muslimanskog imena ili muslimanskog imena predaka, rukom susjeda krscanskog imena u skupinama ubijani i bacani civili.Istom su rukom, podjsecamo, ubijani i zigosani i pripadnici krscanskog korpusa koji su sramnim vidjeli ubijanje i progone svojih muslimanskih sugradana. Da, radi mira u kuci, i radi nade da cemo biti prihvaceni u drustvo Stare Dame, ne govorimo o tome da su svi ovi ovdasnji nestali, i da je cudno kako i jedan a ne deset hiljada ljudi moze, tek tako nestati i da ne pitamo zasto su nestali, i da ne trazimo pravednu kaznu za one koji su ucinili da nestanu, i da ne pitamo zasto moscni nisu sprijecili njihov nestanak.

Ovdje, na kapiji, ili predzidu Evrope, gdje je valjda, valjalo braniti evropsko naslijede od neevropskih elemenata. Ovdje gdje su samozvani branitelji Evropskih naslijeda vrijednost dvanaest puta u jednom i po stoljecu uspjeli pociniti genocid i egzodus nad svojim susjedima cije formalno obiljezje, bilo po tradiciji ili po opredjeljenju nije kriz vec mjesec i zvijezda. Ovdje su potkraj dvadesetog stoljeca, ponavljam na predzidu Evrope, s ciljem odbrane civilizacije, strateski, planski silovane zene, gdje su spaljivane biblioteke, arhivi, rukopisne zbirke, gdje su ruseni sakralni objekti i skrnavljena groblja.

Da sve ovo ako vece zaboraviti ne mozemo, zatomimo u sebi, da odsutimo o svemu ovome, kao sto su sutjeli prezivjeli potomci stradalnika prethodnih jedanaest genocida? Sve da se ne bi stvarala mrznja, po nekom obiljezju drugih i drugacijih. Je li to cijena koju valja platiti za sjedenje u krilo Stare Dame?

Dame i gospodo,

I sve da nastavimo sutjeti o svemu o cemu sam htjela sutjeti, i sve da zaboravimo jer, i mucno je pamtiti, pitam kolio ima smisla govoriti o obrazovanju za kulturu mira ovdje, Evropi ili na njenom predzidu, i koliko se i kome ima smisla obracati? Sta je ciniti intelektualcu ili umjetniku iz neevropske zemlje visemilionske tradicije, nastanjenoj u jednoj evropskoj zemlji, kojemu valja preci Scilu i Haribdu da bi dobio vizu za polusatno stajanje mna aerodromu jedne od zemalja evropskog naslijeda kako bi dosao na Konferenciju. Sta moze uciniti intelektualac ili umjetnik, nakon uspjesno prenrodenih prepreka "dobijaja vize" ako ga vlasti koje su okupirale njegovu zemlju drze dan, ili vise kako bi pokazale ko je "gazda"? Ima li smisla ulagati energiju u obrazovanje za kulturu mira, ako ne samo obicni gradanin-svejedno, znanstvenik ili umjetnik, mora prolaziti niz ponizenja i dokazivanja identiteta, otkrivati privatnost porodice, place, novce na racunu, tek da bi dobio vizu i putovao prema svojim intelektualnim ili duhovnim potrebama? Ima li smisla, unatoc svemu recenom, sacuvati svoj identitet, u svim obilezjima, ima li smisla udvoricki es ne uvlaciti standardima po kojima od nekih, marginamnih tradicijskih obiljezja individue, ovisi da li ce nasilje koje ucini biti nominirano incidentom koji oznacuje individualni ispad pojedinca ili terorizmom koji oznacuje nasilje kao izraz ideologije grupe, po kojima, od istih tih obiljezja ovisi da li ce pomor nad jednima biti nominiran genocidom ili odbranom civilazijskih vrijednosti. Ili je bolje postati pragmatican, i nastojati postati isti, e da bi tek istiji medu sobom saputali o razlici izmedu istih, i nadmoci istijih nad istim?

Dame i gospodo, mozda je bilo bolje odsutjeti moj govor, zbog disonantnih tonova koje ne gode usima sviklim na kiceraj melodije i ritma onih koji uzivaju u play-backovskim kompozicijama naslijeda na nasadima nasilja. Moje je obiljezje nedostatak politickog sluha, i zato ostajem vrtjeti svoj film, uzivajuci svejedno, u Operi ili Mocartu u dzungli.