Govornici

U nasoj bliskoj proslosti bili smo svjedoci drustvenih sistema i ideologija koji su iskljucivo od filma trazili da ima namjeru i da se izrazava preko ovog sirokog medijuma masovne komunikacije kao ideologija odrededenog naroda, klase i drustva.

Uloga filma u obrazovanju i kulturi mira je tema koja me veoma zaokuplja u poslijednje vrijeme. Medutim, veliki problem danasnje kinematogfrafije nazalost jeste cinjenica da se filmovi finansiraju iz privatnih fondova, te preko velikih studija i javnih televizija.

Televizija je preuzela publiku a sta je od te publike uradila, sumnjam da vodi obrazovanju.

Film je i skupa umjetnost iako je najbliza masama. Danas o sudbini kinematografije odlucuju ljudi koji prodaju vase filmove u supermarketu. To su uglavnom filmovi koji se prodaju filmovi beng, geng, dum! U kojima se od prve sekunde do zadnjeg trenutka filma ganja i ubija bez ikakvih konotacija.

Ja vidim prednost u cinjenici da u Bosni i Hercegovini film jos uvijek nije ekonomska djelatnost.

Danas najzanimljiviji filmovi dolaze iz Juzne Amerike, Azije , Sjeverne Afrike. U Sjevernij Africi i na Bliskom Istoku imate teme kao i kod nas, gdje ljudi, nazalost ne uspijevaju da "izadu" po mom misljenju jer jednostavno nedostaju skole koje bi te ljude naucile kako da se bave filmskom umjetnoscu.Takvi filmovi nedovoljno uspijevaju jer nema dobrih skola koje bi te umjetnike naucile da se pokazu sta su napravili. U formalnom smislu, ja sam negdje povukao granicu zivjeci na zapadu, da kazem da je Zapad forma a Istok sadrzaj. Na Zapadu je sve lijepo upakovano, a cim otvorite taj paket, nema vise nista. Kod nas je sve puno sadrzaja a nigdje forme, kod nas gdje god se okrenete je sadrzaj, kad sletite na aerodrome vec je sadrzaj.

Umjetnickih sadrzaja ima jako puno, i to predstavlja problem. Problem predstavljaja sto se kod na su Bosni sve vrti u krug. Jednostavno nema smjernica za ponovnim uspostavljanjem razmisljanja. Isto tako nema puno filmova koji se bave ozbiljnim temama. To nije pitanje publike nego nas samih.

Upravo to je problem bosanskog drustva da ne postoje smjernice ka formi, i smatram da su umjetnici ti koji bi trebali da ih daju i da obrazuju druge umjetnike kako bi oni svojom umjetnoscu obrazovali publiku.

Bosna i Hercegovina vec deset godina zivi u vakuumu, a s njom i umjetnost.

Vrijedi praviti filmove koji imaju smisaonu pricu. Sjecam se jedne prilike kada sam bio u Montrealu na malom festivalu, prisao mi je jedan od filskih umjetnika pitajuci me jesam li iz Bosne i da li znam za film "Portret umjetnika u ratu". Taj film sam upravo ja u Sarajevu radio bez kaseta, baterije, struje, film koji traje svega dvadeset minuta i za koji i neznam kako sam ga sastavio. Kad sam rekao da sam to ja radio, gledali smo se desetak minuta i mogu reci da je to bio jedan od najsretnijih momenata u mom zivotu. Vrijedi praviti filmove i za jednog covjeka.

Raduje me osjecaj da je sve manje nacionalizma. Ne osjecam ga u umjetnickim krugovima, a to je najbitnije jer ti krugovi trebaju postati jezgro pomirenja i normalnog razmisljaja.

Nazalost, film je izgubio svoju fukciju obrazovanja, te kao krivca smatram obrazovni sistem Bosne i Hercegovine koji je nakon rata spao na "niske grane". Nerealno je ocekivati od neobrazovanih filmadzija da obrazuju. Niti bih ja bio sto jesam, kao ni Mustafic, Filipovic...da nismo imali jak obrazovni sistem koji nam je udario temelje uspijeha.