Govornici

Drage kolege i ptijatelji,

Ovo obracanje Vama sa ovakvom nominiranom temom zelm poceti sa jednim nedavno emitovanim video zapisom ritualnog, brutalnog ubijanaj sest srebreni;kih mladica pred video kamerom, koji su vjerovatno izvrsioci i dzelati planirali imati u kucnoj arhivi kao sjecanje na ratne junacke dane u Bosni. Siroka javnost, politicka i kulturna je bila u stanju soka i nevjerice, da je moguce tako nesto da ljudi cine drugima. I koliko god je sav progresivni demokratski svijet osudivao ovakav zlocin, a video zapis posluzio kao dokazni material na sudu, postoje i oni koji osporavaju autenticnost snimka i njegovu vjerodostojnost. Zato, je tesko vjerovati da film kao fikcija, kao umjetnicko djelo nosi odredenu ideju moze pomjeriti granice horizontal recepcije i djelovati na svijest onih koji su zatvoreni, nekomunikativni i antiintelektualni prema svakom duhovnom sadrzaju.

Mi zivimo u prostoru Balkana, rgije u kojoj istinski vjerujem da je velika odgovornost na umjetniku i njegovom djelu, tacnije na filmu kao spiritualnom sadrzaju svjjeta koji treba katarzicno da nas promijeni i intelektualno i duhovno oplemeni. Film je medutim koji prodire u bit stvari, u pravu prirodu dogadaja, film je nalicje stvarnosti, film je duh vremena, film na s emotivno uzbuduje, film prenosi misao, film odrzava filozofsku prirodu autora, film prikazuje nalicje stvarnosti, naposljetku film postoji kao fiktivna stvarnost, u koju ulazimo kao u realni svijet, koji djeluje za sebe, i sam pos ebi. Svako umjetnicko djelo nosi odredenu ideju. Ono djeluje u toliko intenzivnije i cjelishodnije ukoliko je organski uklopljena u djelo pa iz njega izlazi spontano a namecuci teze ili politicki pamflet.

Na zalost u bliskoj proslosti bili smo svjedoci drustvenih sistema i ideologija koji su od filma pravili namjeru, da se izrazava preko ovog sirokog medijuma iskljucivo i samo kao ideologiju odredenog naroda, klase ili drustva. Mnoge kolege su ucestvovale u ovim neumjetnickim i neeticnim radovima pa su i na eks-jugoslovenskom prostoru iz nase neposredne proslosti odredene filmske sredine poput Srbije i Hravtske se naprosto utrkivale u filmovima propagandistickog karaktera, koji je treabao svijetu objesnjavati ispravnost jedne i nepobitnu krivicu druge strane. Podredivanje filma aktuelnoj ideologiji i politickim potrebama je zloupotreba jednog izrazajnog sredstva siroke komunikativnosti, po meni vece nego u ostalim oblastima umjetnickog izrazavanja, zbog masovne masovnog dejstva filma. Naravano da su takvi filmovi kratkog vijrka, efemerni i umjetnicki nereleventni, ali ostavljaju duboke konsekvence na svoje sredine dalje razdvajaju narode i kulture, produbljuju nesporazume i degradiraju ljudsku duhovnost. Malo je filmova u nasem regionu u kojima je iskazana istinska autorska i politicka hrabrost da se suocimo sa kompleknom prosloscu, fenomenom ponovljenih zlocina koji su vrcseni u ime kolektiva i etno-nacionalnih ideologija. Zato, na jednom mjestu zelim izdvojiti takva dva cestita fima sa ratnom tematikom, jedan je Nicija zemlja bosanskog oskarovca Danisa Tanovica, a drugi je svjedoci kolege Vinka Presana iz Hrvatske ciju ce te projekciju moci vidjeti na ovom skupu. U ovim filmovima postoji zivotni intenzitet i artisticko uoblicenje teme koje nasidentifikuju sa junacima filma i istinskim autorskim humanizmom. Svaki pravi autor ispunjen je takvim humanizmom koji daje podstreka istinskom stvaralastvu i koji je cesto u raskoraku sa racionalnim bicem vremena i drustvenog trenda zbog cega autor i sma placa visoku cijenu.

Bojim se da ce proci jos dugo vremena priej nego sto film na ovim prostorima istinski pokrene mentalne procese, istinski pocne da usmjerava tok misli ka izgradnji porusenih komunikacijskih mostova i progresa tako nuznog za nase prostore. Razlozi zadvostruki bojazan: prvo nedostatak autorske hrabrosti i cestitosti da u svolim sredinama otvorimo tabuizirane teme zlocina i zrtve, drugo sto je sve vise publike u kinu koja nije u stanju da shavati filozofski smisao filma, film kao stav i misljenej nego da odlazi u kino da bi se razonodili, ili pasivno ukljikavali svoju svijest melodramskim fabulama ili nervnim uzbudenjima pracenjem fizicke akcije na platnu. Zato sam skeptican da se mladim generacijama e eri masovnih zabava moze razviti filmska kultura koja je okrenuta ka unutarnjemznacenju filma i njegovog dubokog smisla. Cesto puta slusao sam kako pisci kazu da je njihova knjiga dragocjena ako je nasla put makar do jednog citaoca, mislim da cemo biti u skorijoj buducnosti i kao filmski autori biti zadovoljni ako i film nade put makar do jednog gledaoca. Mislim da je i to dovoljno za smisao naseg posla.