Govornici
Gost Govornik
Govor
Mediji i kultura anti-mira!
Dobar dan. Iskoristit cu svojih petnaest minuta da ukratko podijelim sa vama kratku pricu koja se dogodila mojim prijateljima, a zatim da se dotaknem niza pitanja u vezi sa medijima nakon 11. septembra, koja su blisko povezana sa nasom diskusijom ovog poslijepodneva.
Zapocet cu sa pricom: Nekoliko mjeseci nakon 11. septembra, jedan americki par u svojim srednjim pedesetima, prilikom posjete UK, cekali su voz na Waterloo Station u Londonu kako bi otisli na jug. Gospoda je bila toliko uzbudena i svima oko sebe dala do znanja da je ovo njena prva posjeta izvan Amerike. Smijesila se i pozdravljala sa svakim ko bi je pogledao. Suprug je bio gotovo necujan. Moja prijateljica je sjedila pored gospode, i bila bombardirana nizom uzastopnih pitanja. Ona je Palestinka koja je bila udata za Britanca i ciji bi izgled i odlican engleski jezik i akcenat svako mogao pomijesati sa britanskim. Nakon razgovora sa mojom prijateljicom o vremenu, vozovima i cudima Londona, Amerikanka je upitala: 'Jeste li vi Britanka?' Ona je odgovorila: 'Pa, smatram se polu-Britankom, buduci da je moj bivsi suprug Britanac, a kcerka rodena ovdje prije osam godina, a i ja sam se takoder obrazovala u ovoj zemlji.' 'Sta je onda vasa druga polovina?' 'Ja sam Palestinka,' odgovorila je moja prijateljica. Svaki osmijeh i prijatnost odjednom su nestali sa lica gospode, koja je spontano rekla: 'Oh... Vi ste iz zemlje terorista koji su srusili nasa dva tornja. Moja prijateljica, koja radi u medijima i koja je naviknuta na ovakve predrasude, mirno je odgovorila: 'Ne, to nije zemlja terorista, i ako niste znali, nijedan Palestinac nije bio ukljucen u ono sto se desilo 11. septembra.' Iznenadena, gospoda se okrenula svom muzu trazeci pomoc i potvrdu. Muz joj je rekao: 'Da draga, nije bilo Palestinaca sa teroristima koji su srusili nasa dva tornja.' Gospoda je nastavila razgovarati sa mojom prijateljicom: 'Pa, mislila sam na ljude iz tog podrucja, znate, Iracani i drugi teroristi.' Moja je prijateljica odgovorila: 'Bojim se da ste ponovo u krivu; nije bilo nijednog Iracana u toj grupi.' Iziritirana duplim pobijanjem u jednoj minuti, gospoda se okrenula svom muzu trazeci odobrenje, ali je na njeno razocarenje on rekao da nije bilo ni Iracana medu teroristima koji su u samoubilackom napadu udarila u 'nasa dva tornja'. Gospoda je uzviknula: 'Kako nam onda, zaboga, stalno govore da su Palestinci i Iracani oni koji su 'losi'?' Ipak, nakon toga se gospoda nije ni potrudila izvinuti se mojoj prijateljici, koja zauzvrat nije oklijevala odrzati joj predavanja o tome kako ne optuzivati ljude zbog predrasuda. Kada je voz stigao, isti voz koji moja prijateljica ceka svaki dan, ljutita Amerikanka nije zeljela biti u istom vozu sa Palestinkom. I rekla je svom muzu: 'Dragi, bolje da sacekamo slijedeci voz!'
Ovo je informativna prica, ali ne i jedina. Ona je primjer mnogih drugih dogadaja koje su iskusili hiljade muslimana na zapadu nakon 11.09. Ona sazima mnogo tacaka koje bih htio naglasiti. Ove teze ukljucuju: da bi kriteriji procjene zapadnih medija trebali biti rigorozni; da je rad zapadnih medija nakon 11.09. postao manje skrupulozan i istrazivacki, kao i popracen dekontekstualizacijom; da su populisticke reportaze i diskurs zapadnih medija postali vise redukcionisticki; da populisticki zapadni i islamski mediji utjecu na porast segregacije i izolacije muslimanskih zajednica iz njihovog vlastitog drustva; i da su mnogi programi zapadnih medija podlegli sluzbenoj naraciji.
Prije svega, utjecaj zapadnih medija nakon 11.09. je bio, i jos uvijek je, nazalost jako stetan. Na neki nacin, rekao bih da su se nakon 11.09. mnogi zapadni mediji, naprimjer populisticki, ponasali kao treci svjetski medij, ali na elegantan nacin. Mozda su dovoljno sofisticirani, bistriji i pametniji u prenosenju svojih poruka, ali sustina tih poruka je manje-vise ista kao i kod bilo kojeg drugog autoritativnog medija. A nakon rata protiv Iraka, ovaj trend je ovjekovjecen.
A sada prelazim na svoje cetiri teze i petu, zakljucnu, i pocinjem sa prvom koja primjenjuje striktne kriterije u procjeni rada zapadnih medija. Ove medije moramo procijeniti po kriterijima suprotnim od kriterija uspostavljenih od strane ovih istih medija, na isti nacin: protiv principa slobode izrazavanja, neutralnosti, objektivnosti i svih oblika profesionalnosti. U mnogim zemljama sirom svijeta, novinari i ljudi koji rade u medijima ove su principe naucili od zapadnih medija i teze njihovoj primjeni. I rekao bih da svi ovi kriteriji, uspostavljeni na osnovu dostignuca ne samo medija, nego i zapadne civilizacije i ideala, nailaze na sumnje i skepticizam u ocima mnogih ljudi. Ovi principi i ideali dostigli su izuzetno tuzan nivo, ne samo tuzan u normativnom smislu, nego i na praktickom nivou, buduci da ovo zaista ima prakticke implikacije. Sto se tice arapskih i muslimanskih medija, ukoliko "model" ide putem pogorsanja, to nam ostavlja vise isprika za neprofesionalan rad. Ukoliko dode do bilo kakvog kriticizma protiv arapskog svijeta ili muslimana, Al-Jazeera ili bilo koja druga medijska kuca bi na ovu temu porucili: "Slusajte, samo pogledajte CNN, BBC ili Fox vijesti." Ako nas uporedite s njima, mi cemo cak biti mnogo bolji. Mi na svojim ekranima imamo press konferencije za Amerikance i Britance mnogo cesce nego CNN ili Sky News. I ovo je nazalost, ili nasrecu, istinito. Tako ce neke arapske ili muslimanske medijske kuce naglasiti rad zapadnih medija kao izgovor i opravdanje nekih od svojih neprofesionalnih praksi. Postoji nekoliko izuzetaka, zbog cega nije fer generalizirati. Imamo izuzetke sa obje strane ograde, kako zapadnih medija tako i arapskih i muslimanskih. Ali generalno govoreci, slika koju odajemo je mracna, posebno kada je u pitanju nasa tema na ovoj konferenciji. Drugim rijecima i tacnije receno, mediji su krucijalni faktor u unistenju odnosa izmedu muslimanskih zajednica i njihovih vlastitih drustava. Svi iskreni napori, poput ove konferencije i mnogih drugih za ciju organizaciju je potrebna vjecnost, veoma lako se poniste i pokvare losim 30-minutnim komadom na popularnoj TV mrezi. Svi vecerasnji ili sutrasnji uvidavni razgovori, kao i sve one dubokoumne i objektivne knjige koje se objavljuju, kompromitiraju se losom, labilnom ili stereotipnom reportazom o muslimanima, koja pronalazi svoj put do ekrana BBC-a ili CNN-a. U isto vrijeme, mozda ce neki reci: "Pa, arapski i muslimanski mediji podjednako su losi." Ne bih se usprotivio. Rekao bih: "Uredu, ali ako vec osudujete i procjenjujete i jedne i druge medije prema kriterijima uspostavljenim od strane okruzenja i klime u kojoj ti mediji funcioniraju, na kraju cete vise kritikovati zapadne medije, jer arapski i muslimanski mediji funkcioniraju u izuzetno nezdravim uslovima. Mi imamo diktatore, i ne samo autoritativnu politiku, nego i socijalna i kulturalna ogranicenja koja dolaze unutar samog drustva." Prostor za adekvatno funkcioniranje je veoma uzak, i nemamo iste uslove kao na zapadu. Zapadni mediji imaju zdravije uslove bez obzira na kriticizam koji ih prati, a poredenje izmedu obsega slobode zapadnih i nasih medija je besmisleno. Govorim ovo iz razloga sto svaki put kada razgovaram, kritikujem i diskutujem sa ljudima o radu zapadnih medija, oni se odmah usprotive govoreci: "Pogledajte sta vi radite, na Al-Jazeeri, Abu Dhabi TV-u ili drugom arapskom mediju." Ja to potvrdim, i odmah se slozim, ne protivim se. I priznajem. Ali istovremeno obratite paznju na iskustvo, razlike u historijskim kontekstima i trenutnim uslovima, i ako zelite biti fer i posteni, uzet cete sve ovo u obzir. A, u isto vrijeme, Donald Rumsfield je, opravdavajuci pljacke i opci haos u Iraku, izjavio: "Pa, oni su oslobodeni i ovo je vid oslobodenja." Vi to ozbiljno? Onda bismo, analogno tome, mogli reci da ono sto su ljudi kritikovali u radu arapskih medija takoder simptomi novog oslobodenja, ili bar jedan dio!
Druga teza je da smo primijetili da su nakon 11. septembra mediji postali manje skrupulozni i istrazivacki. Mnogi visoki standardi i postivani propisi prakse i metoda nestali su pod zastavom patriotizma. A kada se ova zastava naslijepo podigne, za sobom odmah povlaci posljedice. Izmedu slijepog patriotizma i patroniziranja drugoga veoma je tanka linija. Ova je linija, naravno, pregazena i ignorisana tokom ostrog nastupa fanatickog politickog diskursa trenutne americke vlasti. Poruka upucena sa njenog vrha bila je jednostavna, ali silovita i imala oblik konkretne dihotomije: "Mi i Oni" - ili ste sa nama, ili ste protiv nas. Ova dihotomija, izrazena i usvojena od strane velikog dijela zapadnih medija, bila je tako brutalna i beskompromisna do tolike mjere ukljucivanja Francuske u kategoriju 'protiv nas'. Ova radikalna poruka, dihotomizacija zla i dobra ljudi sirom svijeta, civiliziranih protiv barbara, odmah je skliznula u diskurs medija i mogli smo je cuti posvuda. Ova poruka ozivjela je redukcionisticki i neo-orijentalisticki diskurs, odnosno na glavni medijski diskurs dovela ono sto vec postoji na njegovim resama. Redukcionizam je lako primijeniti - grupe ljudi, pojave, ideje, historije i druge komplikovane i isprepletene koncepcije i procesi podijeljeni su u dvije kontrastne grupe: crno i bijelo. Siva boja je tegobna i nepozeljna. Crna i bijela su najbolje, jer je tako najlaksi i nakjraci put do publike i pristalica. Svaku sofisticiranost koju smo vidali, kao i uvidavne analize koje smo citali, danas je izuzetno tesko naci u Medijima.
Osim toga (ovo je moja treca teza), doslo je do veoma stetne prakse necega sto ja nazivam "dekontekstualizacijom" dogadaja. To znaci izvuci jedan dogadaj (terorizma ili nasilja) iz njegovog konteksta, a zatim se strogo fokusirati na njega. Skrenuti paznju na njega, kao da je to samo puko ludilo baceno u pustinju bez ikakvih prethodnih uzroka, bez ikakvih drustveno-politickih i ekonomskih uslova. Ovo ludilo je u uslovima drustveno-politickog i ekonomskog pritiska. To je prirodna, iako ne prihvacena, naravno, reakcija. Centralno pitanje koje su mediji konstantno postavljali kada je rijec o 11.09. i narednom periodu je 'Sta biste vi uradili na njihovom mjestu?' Ovo centralno pitanje, bilo u slucaju samoubilackog bombardovanja u Palestini ili bilo kojih drugih radikalnih djela, nije postavljano u pravom ili istrazivackom smislu. Ovo pitanje bi ljude navelo da razmisljaju i prestanu omalovazavati 'drugog' kao da taj 'drugi' funkcionise van okvira racionalnosti i razuma. Da je vasa zemlja razorena i okupirana svakodnevnom intervencijom stranih snaga koje podrzavaju lokalni diktatorski rezim u vasoj zemlji, nastavljajuci ga nakon dva stoljeca, sta biste vi uradili? Kakva bi bila vasa reakcija? Zivot pod visestrukim ugnjetavanjem sa svih strana, iz unutrasnjosti, izvana, od strane surovih vlasti, od strane surovih drustveno-kulturalnih uslova, doveo bi do ekscesivnih reakcija. Naravno, to bi dovelo ljude do ekstremnih manifestacija radikalizma ili cak radikalnih djela i akcija. A sada analizirajmo sve ove uslove, i jednostavno se kratko osvrnimo na situaciju 'terora' ili njegovih krivaca, kako bismo pokusali 'razumjeti' kako je ono sto se dogodilo susta simplifikacija i nesto veoma stetno. Naprimjer, pogledajmo stavove medija o Muhammadu Atti, lideru grupe koja je stajala iza teroristickih akata 11.09. Ovaj medijski tretman vrtio se oko pitanja zasto je tako dobra osoba, arhitekt, uspjesan u svojoj karijeri, i svi ga simpatisu, odjednom postao terorista. Bez uzimanja u obzir njega i njegovih djela, kao i dugotrajnih povezanih situacija i uslova, ne mozemo razumjeti sta se ustvari desilo, i to ce se desiti ponovo.
Ova praksa dekontekstualizacije, kao i uzimanje osobe pod potpuni fokus, dovodi do stetnih efekata. To znaci da bas svaki musliman u svijetu, bilo da je normalan, dobar covjek ili ne, u sebi nosi potencijal jednog terorista. Sada razgovaram s vama, ali sam potencijalni terorist! Vjerovatno imam bombe kojima cu dici u zrak ovu salu! Dakle, ako govorite o njima kao dobrim ljudima, oni su normalni, sta nije uredu s njima? Posmatrac, a trenutno i ova publika, ne moze pronaci objasnjenje 'iznenadne transformacije' od 'normalnog' do 'teroriste', do kulturne povijesti te osobe. Najlaksi zakljucak je da je on musliman i da ga njegova nasilna religija dovodi do toga. Kada izuzmemo politicke, ekonomske i drustvene uslove koje su oblikovali ovu individuu, zavrsit cemo sa jednom interpretacijom: religijska i kulturna povijest. Redukcionist, orijentalist i stetan.
Pokusat cu zakljuciti navodeci svoju posljednju tezu. Ona povezuje sve ovo sa nasom temom: Muslimani u Evropi nakon 11.09. Rekao bih da je utjecaj medija tako negativan i stetan. On povecava vec prisutni jaz izmedu muslimanskih zajednica i domacih drustava. U isto vrijeme, i skupa sa ovim jazom, povecava se i arapsko i muslimansko satelitsko emitovanje koje dolazi izvan granica. I buduci da se muslimanske zajednice ne pronalaze u zapadnim medijima, oni ne mogu vidjeti njihove probleme, brige, ne osjecaju bliskost ovih medija, i jednostavno se oslanjaju na prekomorske medije, na Al-Jazeeru, Abu Dhabi i druge. Ovo je proces koji vec zauzima svoje mjesto medu arapskim muslimanima u Evropi i na Zapadu opcenito. Da u dvogodisnjem periodu kanal Al-Jazeera pocne emitovanje na engleskom jeziku, to bi takoder privuklo pakistanske, indijske i ne-arapske muslimanske zajednice. Implikacija ovoga je po mom misljenju pomijesana - dobro i lose u isto vrijeme. Pozitivna stvar je sto im to obezbjeduje glas, sa jednom vrstom prostora i zraka ne-zapadnih medija koji predstavljaju drugu stranu price. Negativna stvar je sto to dalje povecava segregaciju i izolaciju ovih zajednica unutar Evrope i na Zapadu. Osim toga, tako ce se za njih uspostaviti pravila iz drustava u kojima zive. To ce dovesti do stvaranja getoa muslimanskih zajednica, sa potpuno drukcijim pravilima od drustva kojem pripadaju. Prosle godine, izvrsio sam malo pilot istrazivanje medu arapskom publikom u Londonu koji prate Al-Jazeeru. I bio sam iznenaden otkrivsi da su mnogi Arapi cak pratili britanske izbore na Al-Jazeeri. Ogromna vecina pratila je ovaj veliki lokalni britanski dogadaj na Al-Jazeeri. Mnogi od njih cak ne znaju ime kandidata u svom birackom okrugu, ali sveukupan proces pratio se i gledao na Al-Jazeeri. Mislim da je ovo veoma alarmantno. Hvala.