Govornici

Serdar Akar, Turska

Scena je postavljena, svjetla pozicionirana, glumci zauzeli svoja mjesta. Snimanje treba poceti, medutim meni, kao reziseru, jos jedna od niz stvari ne da mira. Najprije razmisljam jesam li dobro postavio kamere za opci plan. To je veoma vazno. Potom, razmisljam jesam li glumcima u potpunosti objasnio ono sto trazim. To ce izaci na vidjelo, kad pocne snimanje. Nebitno, 3,2,1, i kamera. Trudnica u uglu kucice, u strahu gleda prema vratima. Previse je prestrasena, medutim, sacekacemo da se vrata otvore. Vicemo "ulazi" i u prostoriju kao neprijateljski vojnik ulazi muskarac u vojnickoj uniformi, sa puskom u ruci. Zena krikne, muskarac zavice i nasrnu na zenu. Zaboga, sve su krivo shvatili. Dogodilo mi se ono cega sam se bojao. Ono sto sad treba uciniti jeste pronaci pravi nacin. Razgovaram sa glumcima, velim, jesam vam rekao: "Provali vrata i nasrni na zenu? A ti si gospodo, pocela vristati prije negoli si ugledala muskarca.". Covjek mi kaze " Jesi, upravo tako." Nemj, ja tako reko? Ovaj ce put zena: "Jesi, bas tako si rekao". Razmisljam, znaci da sam pogresno objasnio, jer scena koju sam upravo video jeste nesto sto nije ni najmanje uvjerljivo niti sadrzi bilo kakvu ljudsku emociju. Kazem, gledajte, gospodo, vi ste ljudi izgubljeni u ovom prokletom ratu. Vi gospodo, ne morate biti ikona nevinosti koja je zacela plod u najvecoj i najsvetijoj ljubavi na ovom svijetu, i koja je u ratu izgubila svog supruga. Ni Vi, mladicu, ne morate biti neko ko ce se, tek kad sto vidi trudnicu i primijeti njenu bezizlaznu situaciju, usuditi silovati je. Nemojte zaboraviti nda nije previse vazno ko je pozitivac a ko negativac. Rat nesto ruzno, a vi ste zrtva ove situacije.

Dobro, hajde sad ponovo udite u prostoriju. Mladi vojnik izlazi iz sobe, glumica namjesta jastuk na stomaku i lijeze na patos. 3,2,1, kamera. Muskarac ponovo ulazi. U trenutku kad vidi zenu, u nju uperi oruzje. Ovaj put ne vristi, zabrinuto gleda u muskarca, muskarac se polahko primice, zena uzmice, i dok ona uzmice podize joj se suknja. Zena se drzi za trbuh, kao da zeli pokazati svoju bebu. Muskarac se saginje i prilazi zeni. Muskarac gleda otkriveni dio zenina tijela, spusta oruzje prilazi i primice joj se. Tijelo postaje sve otkrivenije. Muskarac zasrtaje na trenutak, i okrece se prema meni:"Sefe, ne mogu. Ja ne mogu silovati zenu u ovakvoj situaciji." Pitam ga zasto. Znas da u ratu bivaju silovane trudnice. Muskarac odgovara: Zato sto ja u ovom trenutku nisam samo zrtva rata. Pretvorio sam se u covjeka koji je zapao u krizu jer dugo nije bio sa zenom, u stvarnosti ima ovakvih ljdi, u New Yorku se svaki dan dogadaju silovanja zasigurno ima i trudnica. Mislim da mladic i nije puno u krivu. Da, da na muskarcu nije uniforma, ko bi mobao znati da se ovo dogada zbog rata? To je stvar koja bi se svugdje mogla dogoditi. Osjecam se nelagodno. Zar je film u ovolikoj jmjeri nemilosrdan? Rat postoji odkad postoji ljudski rod, a da je film postojao od tog vremena, vjerovatno bi se do sada za to pronaslo rjesenje. Vjerovatno bi drugim granama umjetnosti bilo lakes iskazati kako je rat specificna tragedija, muzika, slikarstvo, knjizevnost, to su sve stare grane umjetnosti, koje su postojale puno prije filma. Medutim, siroti film, kada se poredi sa Sekspirom koji je zivio prije 650 godina, ima tek historiju dugu jedno stoljece. Jos uvijek je u dobu kada cine svoje prve korake. Cak i osnovna pravila do kojih se do danas doslo jesu predemet rasprave, stavise, samo sto nisu oborena. Gotovo da predstavljaju nisticu naspram muzike koja ima izuzenu proslost. Sada smo u poziciji da sa iskustvom od svega jednog stoljeca upocujemo ozbiljne asicijacije i kritike stvarnosti rata koji postoji jos odkad postoji ljudski rod. Zar to necemo moci uciniti kroz ovu kratku ali bitnu ljudsku scenu? Sacekajte, nema povlacenja.Ponovo cemo pokusati... Sjednimo i razgovarajmo. Sto nam je ciniti? Glumica veli, "Mozda kad ja ne bih bila trudna, ne samo da bi to olaksalo da se glumac koncentrira, to jest, to bi olaksalo cin silovanja, i moglo bi postati povodom da vojnik i ja imamo blizi kontakt. Prilazim i sa djevojcinog stomaka "skidam bebu". Nakon sto sam jastuk bacio u neki ugao, povicem: 3,2,1, kamera.! Muskarac ponovo ulazi.

Uperi oruzje u zenu. Zena bjezi unatrag. Vojnik spusta oruzje i primice se. zena jos uzmice. Vojnik hitrim pokretom hvata zenu i pocne cijepati njenu odjecu. Zena ispusta krikov, vice nastoji pobjeci. Zena otupuje. Muslkarac pocinje skidati svoju odjecu. Lijepi se uz zenu. Zena je izgubljena. Pokusava ga sprijeciti. Vjerujte, kada bi u tom trenutku neko usao u prostoriju pomislio bi da su se susreli ljubavnici koji se vec godinama nisu susreli. Ponovo vicem:Rez, rez. 10 minuta pause. Razlog za ovu pauzu jeste osigurati da se strasti smire. Po mom misljenju, pravljenje filma se moze crpiti iz tri izvora:

1. Iz onog sto vidimo u stvarnosti
2. Iz onog sto smo vidjeli u ranijim filmovima
3. iz onog cemu kroz taj film mozemo poduciti publiku.

Ja ne vidim, ne mogu pronaci drugoga rijesenja negoli prikloniti se onome sto ljudi dozivljavaju i spoznaju u stvarnosti, i ne mogu nista drugo praviti. Sto se tice drugih mogicnosti i jeste ono sto mi nasojimo uciniti. Zaista, nema drugog izlaza osim prve mogucnosti. Preferiram da se vratimo na prvu na prvu varijantu. Vracam jastuk na trbuh zenskog lika. 3,2,1, i vicem: Kamera. Ulazi uskarac u uniformi i kao zivotinja nasrce na zenu koja lezi na patosu.

Ljudi znaju. Rat je ruzan, i ljudi u ratu, na kojoj god strain bili, jesu zrtve rata.