Amila Omersoftic

Amila Omersoftic - Sarajevo, BiH

Obrazovanje:

• 1952-1964 Zavrsila klasicnu gimnaziju u Sarajevu
• 1964-1969 Univerzitetska diploma Elektrotehnickog fakulteta u Sarajevu

Radno iskustvo:

• 1970-1990 Radila kao sistemski inzinjer u kompaniji Energoinvest, u odjelu za procesnu kontrolu i razvoj softverskih aplikacija u realnom vremenu i na razvoju sistema poslovnih informacija za projekte inozemne trgovine.
• 1973-1997 Predavala na Elektrotehnickom fakultetu u Sarajevu na predmetu Kontrola procesa u realnom vremenu.
• 1990-1992 Osnovala vlastitu firmu za poslovnu informatiku.
• 1992-1993 Postavljena za menadzera vladine uprave za izbjeglice i raseljene osobe.
• 1994-1998 Izabrana na mjesto generalnog direktora Radio Televizije Bosne i Hercegovine.
• 1990-1996 CO-osnivatelj politicke stranke SDA.
• 1996 Osnovala politicku partiju Zene BiH - Stranka Zena.

Govor:

U februaru 1994. godine u jeku zestokih borbi sjedne strane Srba i Bosnjaka s druge strane pak Hrvata i Bosnjaka, u Sarajevu pod granatama i snajperskim hitcima, 5 minuta prije 4 sata popodne zazvonio je telefon u mojoj kancelariji. Na drugoj strani cula sam glas predsjednika Izetbegovica, koga nisam ni vidjela ni cula posljednja dva mjeseca. Rekao mi je "Amila imas li pisacu masinu pored sebe. Pisi biografiju. Za pet minuta dolazi Bega da je uzme. Pocinje sjednica Predsjednistva. Bices imenovana za direktora Radi - televizije Bosne i Hercegovine. ". I prije nego sto sam uspjela reci "ali Predsjednice", veza je bila prekinuta.

Bez ikakvog znanja o medijima, posebno elektronskim, bez znanja o ulozi medija u ratu i ratnim okolnostima, bez ijedne upute od bilo koga u drzavi, nasla sam se u sredini, u kojoj me mnogi nisu rado vidjeli. Za njih sam bila politicki kadar SDA koji zeli da zavlada medijima. Jedino se obradovao Dragan Mijovcic - inzenjer kolega sa fakulteta koji mi je rekao "Fala Bogu da je dosao neko ko se razumije u probleme tehnike".

Kud, sta, gdje, kako? Pojavilo se bezbroj pitanja, dilema? Nedugo iza toga, hitno su me pozvali u grad. Docekao me je clan Izvrsnog odbora SDA Dzemaludin Latic. Upravo su on i Santic vodili u Oslobodenju, po meni grubu i neumjesnupolemiku o mjesovitim brakovima. U ruci je drzao ispisanu hartiju i rekao mi ovo ces objaviti veceras u Dnevniku. Bio je to neki njegov odgovor Santicu. Odbila sam i rekla mu, da mi ni na kraj pameti ne pada tu raspravu prenositi na televiziju. Gdje ste je otvorili tu je i okoncajte bio je moj izriciti stav. Od tog trenutka izgubila sam svaku podrsku velikog dijela vrha SDA:

Uskoro se oglasio i Reis. Trazio je 15 minuta u Dnevniku da on kaze sta on misli. Odbila sam ga i rekla mu da u dnevniku moze dobiti maksimalno 90 sekundi. Zatvorila sam si vrata podrske i u ovoj instituciji.

A u rtv-u, otpor novinara. Jedino mi prisla Raska Denjalic i rekla: "Cuj Amila radi ti svoj posao mi cemo svoj. Imaj povjerenja u nas i ne mjesaj se u nas posao". Takav odnos sam rado prihvatila. Ali nije islo bas sve tako. Bilo je i onih koji su rekli "Ne prihvatam da nam zena bude direktor". Uskoro su uslijdili problemi. Jedno popodne vozeci se u grad kolima glavni i odgovorni urednik mi je rekao. "Sutra ce citava carsija biti protiv tebe. Pripremio sam film na ekavici a titlovan na cilirici". Bio je u pripitom stanju i nije vrijedilo otvarati raspravu. Kad je napravio i drugu gresku razrijesila sam ga duznosti. Pamflet o tome kako SDA jede vrsne novinare i vrsi cistku profesionalaca u Staljinovom stilu stigao je do svih nadleznih u Sarajevu. Cak ga je u svoj izvjestaj ukljucio i gospodin Mazovjetski, a da me nikad nije ni vidio ni cuo. Bilo je to njegovo upozorenje svijetu da se Bosnjaci radikaliziraju.

Moram priznati da sam pomalo nesigurna. Pitala sam se da li su moji stavovi u datim okolnostima ispravni. A onda mi se najavio neki stranac. Primila sam ga. Dosao je u pratnji prevodioca. Predstavio se kao ljekar arapskog porijekla koji zivi i radi u Italiji i istovremeno vodi tamo Islamsku zajednicu. Objasnio mi je da je u humanitarnoj posjeti sarajevu i da je cuvsi da sma imenovana za direktora rtv-a dosao da mi nesto kaze. Prva poruka je bila "Zena si i ti to mozes. Vas je Allah obdario, zena je prva primila Islam". Drugo. "Zivis u mjesovitoj sredini. Bez obzira na sve okolnosti i desavanja, svakom moras dati njegovo pravo" i trece "Kad je musa (Mojsije) krenuo u misiju faraonu za mjesto susreta odabrao je trg u podne kad je bilo najvise svijeta. A ti imas u rukama televiziju koja ulazi u svaku kucu pa pazi kakvu ces poruku poslati."

To je bila najkraca, najkvalitetnija i najproduktivnija edukacija u mom zivotu. I danas sam mu duboko zahvalna na njoj.

Samoj sebi sam zadala zadacu - sacuvati i iluminirati dusu gledalaca.

Izlozbe, predstave, koncerti, kojih je svakodnevno bilo u izobilju u Sarajevu preneseni su u nase programe. Cesto i uzivo. Opremu iz reportaznih kola smo rastavili i u cekerima prenosili na mjesta zbivanja. Vjerski program svih konfesija, koji nikog nije iritirao, bio je u tim teskim trenutcima koheziona sila ocuvanja 1000 godisnje tradicije Bosne i Hercegovine. Svi su imali pravo da traze koliko zele programskog prostora, da ga sami oblikuju, da sami izaberu poruku, koju smatraju prikladnom u datim okolnostima poruciti gradanima. U zimu 1994. samo sto nam ekipa tehnicara nije izginula penjuci se po hercegovackim vrletima, dok je uspostavljana linkovska veza sa Mostarom. Svi su bili na zadatku koji je glasio "Uz Bozicnu ponocku, program iz Sarajevske katedrale mora doci katolicima Mostara". I zaista prvi program koji je iz opkoljenog Sarajeva stigao u Mostar poslije skoro tri godine bio je iz Sarajevske katedrale sa porukom kardinala Puljica.

U to doba Maja je bila zaduzena za djeciji i omldinski program. Ni danas ne znam sta je Maja, katolkinja, pravoslavka, srpkinja, hrvatica ili nesto drugo. Ja je nisam pitala i ne zanima me. Znam da je bila i ostala covjek. Znam da je dala sve od sebe da sacuva dusu nase djece. Bila im je majka svima i veliki borac, koji je slkom i pricom o zivotima i stradanjima djece Sarajeva pokusavala probuditi savjest Svijeta. Sretna sam da sam je upoznala. Sretna sam da smo bile u to doba zajedno. Mi nismo dijelile. Mi smo spajale. Mi nismo druge tolerisali. Mi smo ih razumjevali. I eto to je Bosna