Mirko Pejanovic

Mirko Pejanovic Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Obrazovanje:

• Studij sociologije i postiplomski studij zavrsio na Fakultetu politickih nauka u Sarajevu.
• Na istom fakultetu odbranio doktorsku disertaciju 1988. god.

Radno iskustvo:

• Bio je kandidat stranke Demokratskog socijalistickog saveza na listi za clana Predsjednistva R BiH na izborima 1990. god.
• Od 1998. do 2000. godine bio je prorektor Univerziteta u Sarajevu.
• Na temelju Platforme o radu Predsjednistva u ratnim uslovima, ucestvovao je u Zenevskim pregovorima za postizanje mirovnog politickog rjesenja rata u BiH, od 1992. do 1994.god.
• Osnivac i predsjednik nevladine organizacije Srpsko gradansko vijece, koje je osnovano 1994.
• Trenutno je redovni profesor na Fakultetu politickih nauka u Sarajevu.

Publikacije i nagrade:

• Objavio je pet knjiga i preko 150 naucnih i strucnih radova u strucnim i naucnim casopisima.
• Za doprinos zastiti ljudskih prava i odbijanju etnicke mrznje Srpskom gradanskom vijecu je dodjeljena medunarodna nagrada pod nazivom "Pravi zivot", od strane svedskog Parlamenta 1995. god.

Govor:

PERSPEKTIVE STABILNOG MIRA U BOSNI I HERCEGOVINI

(Uvodna rijec na III internacionalnoj konferenciji Obrazovanje za kulturu mira,Sarajevo, 25.06.2004.god.)

Imati mir i zivjeti u miru javlja se kao zelja i teznja cijelog covjecanstva. Mir se javlja kao opste dobro u ljudskoj individualnoj i zajednickoj egzistenciji. Kroz istoriju ljudskog drustva mir je bio i ostao predpostavka uspjesnog ekonomskog i kulturnog razvoja kako nacionalnih drzava tako i covjecanstva uopste.

Iskustvo Drugog svjetskog rata, a misli se na ujedinjenje antifasistickih snaga i pobjeda fasizma, dovela je do formiranje organizacije Ujedinjenih nacija. Ova organizacija je formirana kako bi stitila mir i miran razvitak svih drzava i svih naroda u svjetskoj zajednici. Mnoga krizna zarista, mnogi ratni pozari zaustavljeni su angazovanjem Organizacije ujedinjenih nacija.

Kada se Bosna i Hercegovina 1992. godine nasla pred ratnom opasnoscu, a potom i u ratu doslo je i do angazovanja Organizacije ujedinjenih nacija. Ovo angazovanje imalo je vise aspekata. Jedan je bio putem Unprofora, a drugi je bio u obliku organizacije mirovne konferencije i mirovnih pregovora u Zenevi.

Tokom tri godina zenevskih pregovora, a to je : 1992., 1993. i 1994. godine nije se uspjelo doci do mirovnog politickog rjesenja rata u Bosni i Hercegovini. Tek se u 1995. godine, kao cetvrtoj godini rata, stvaraju uslovi za mirovno rjesenje. To mirovno rjesenje se oblikuje kao Dejtonski mirovni sporazum potpisan u novembru mjesecu 1995. godine.

Glavna odlika ovog mirovnog rjesenja za Bosnu i Hercegovinu je u tome sto je implementacija samog sporazuma o miru zasnovana na angazovanju vojnih snaga NATO saveza kao i snaga svjetske zajednice i angazovanje civilnih snaga kroz institucije medunarodne zajednice i Evropske unije. Zahvaljujuci ovakvom konceptu angazovanja medunarodne zajednice i Evropske unije na uspostavi mira u Bosni i Hercegovini doslo je do uspostave MIROVNOG POSTDEJTONSKOG PROCESA KOJI TRAJE DEVET GODINA.

Nakon devet godina izgradnje mira u Bosni i Hercegovini postavlja se pitanje je li taj mir stabilan ili je jos uvijek nestabilan? U odgovoru na ovo pitanje valja se podjetiti na ljudske patnje i stradanja u vrijeme rata, valja se podsjetiti na zadtjeve gradana da imaju mir, valja se podsjetiti na teskoce u prvim godinama postratne obnove, valja zaviriti u mogucnosti izgradnje politickog konsensusa kod vladajucih snaga koje upravljaju drzavom Bosnom i Hercegovinom, valja imati u vidu obnovu ekonomije i obnovu medunacionalnog povjerenja. Posebno valja imati u vidu privodenje sudu pravde svih koji su pocinili ratni zlocin nad civilima.

Gradani Bosne i Hercegovine imali su u vrijeme rata nezapamcene patnje i stradanja. Preko 200.000 gradana izgubilo je zivote. Oko dva miliona gradana je pomjereno iz svojih predratnih mjesta zivljenja. Gradani Sarajeva su u cetverogodisnjoj opsadi patili bez vode, hrane i grijanja. Oko 12.000 gradana Sarajeva stradalo je od granatiranja. Zlocin nad Bosnjacima u Srebrenici, koji su pocinile karadziceve snage, najveci je zlocin nad civilnim stanovnistvom u evropi nakon II svjetskog rata.

Vodeci interes gradana u vrijeme rata i stradanja bio je da rat stane, da se zaustavi stradanje ljudi. Volja za mir je bila prepoznatljiva kod gradana. Ta volja se pokazala kao osnov mirovnog postdejtonskog procesa u Bosni i Hercegovini. Gradani su zeljeli slobodu kretanja na cijelom prostoru drzave. Zelili su povratak u svoja predratna mjesta zivljenja. Zelili su zaposlenje. Zelili su obnovu medunacionalnog povjerenja. Mirovni proces je nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma dobio svoj sadrzaj. Ostvarena je sloboda kretanja gradana. Preko milion gradana se vratilo u svoja predratna mjesta zivljenja. Izvrsena je obnova komunalne i saobracajne infrastrukture. Mnogim pojedincima optuzenim za ratni zlocin sudi se pred Haskim tribunalom. Garanciju ovi procesima dale su NATO snage i Visoki predstavnik medunarodne zajednice u BiH. Uz sve ovo u proteklih devet godina odvija se proces izgradnje demokratskih institucija. Narocito su osnazene institucije drzave Bosne i Hercegovine.

Posmatrano u perspektivi, a ne samo u sadasnjosti, ucvrscenje mira u Bosni i Hercegovini bitno ovisi od uspostave onih procesa koji ce uciniti prosperitetan ekonomski razvoj i stabilne medunacionalne odnose. Ucvrscenje mira osobito ovisi od prijema Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju i clanstvo NATO saveza. Radi se o tome da uspjesan drustveno-ekonomski i socijalni razvoj drustva cini osnovu za stabilan mir.

Mir u Bosni i Hercegovini ne moze biti stabilan sve dok se ne dovrsi PROJEKT INTERNACIONALIZACIJE BOSANSKOG PITANJA. A to znaci da ce mir u Bosni i Hercegovini postici svoju stabilnost sa integracijom bosne i hercegovine u Ecropsku uniju i prijemom u NATO savez.

Sa integraciom u Evropsku uniju izgradice se standardi koji pocivaju na evropskim vrijednostima. Valja imati u vidu da evropske vrijednosti podrazumijevaju ponajprije VRIJEDNOST MIRA. Snazan motiv za mir i mirnu izgradnju evropskih drzava doveo je do integracije drzava i naroda u Evropsku uniju. Bosna i Hercegovina se nalazi pred onim korakom koji ce na putu integracije u Evropsku uniju znaciti pristupanje sporazumu za pridruzivanje i stabilizaciju. Kroz izgradnju evropskih standrda, a koji znace postizanje uslova za prijem u Evropsku uniju, u Bosni i Hercegovini ce se mnogo toga izmijeniti i reformisti. Zamjenice se neracionalna i skupa drzavna uprava, modernom i efikasnom. Uslijedice inostrana ulaganja. Doci ce do veceg zaposljavanja mladih. Zaustavit ce se odlazak omladine iz zemlje. (U postdejtonskom vremenu iz BiH je otislo u iseljenistvo preko 100.000 obrazovanih mladih ljudi). Izgradice se autoceste i prostor drzave Bosne i Hercegovine bice povezan sa razvijenijim evropskim zemljama. Cijeli projekt integracije u Evropsku uniju oznacice novi prosperitet u ekonomskom i socijalnom razvoju.

Sama integracija u Evropsku uniju nece biti dovoljna za dugorocnu stabilnost mira u Bosni i hercegovini. Stabilna izgradnja mira u Bosni i Hercegovini predpostavlja prijem Bosne i Hercegovine u NATO savez. Tek sa prijemom Bosne i Hercegovine u NATO savez prestaju opasnosti za mir u BiH. Mislimo na opasnosti koje su iz susjedstva Bosne i hercegovine dolazile vise od jednog stoljeca. To je ona opasnost koja je dolazila od velikosrpskog i velikohrvatskog drzavnog projekta. Velikosrpski drzavni projekt da se Bosna i Hercegovina etnicki podijeli i unisti kao drzava donio je materijalna razaranja i ljudska stradanja u minulom ratu koja su nezapamcena u proslosti Bosne i Hercegovine.

Sa prijemom Bosne i Hercegovine u NATO savez i Evropsku uniju dovrsava se istorijski proces internacionalizacije bosanskog pitanja, a to znaci da ce BiH kroz prijem u Evropsku uniju postati samoodrziva i ekonomski prosperitetna drzava.

Izgradnja stabilnog mira u Bosni i Hercegovini predpostavlja i procese unutrasnje homogenizacije bosnskohercegovackog drustva, drustva koje je multikulturno, multietnicko i multireligijsko.

U svojoj proslosti bosanskohercegovacko drustvo je razvilo kulturu meduetnicke i medukulturne tolerancije. U ovome Bosna i hercegovina ima svoje vlastito istorijsko iskustvo. Postojanje vlastitog identiteta, bilo nacionalnog bilo vjerskog, kod covjeka u Bosni i Hercegovini nikad nije iskljucivalo osjecaj i svijest za drugi identitet, za razlicitost. Sve socijalne, javne i druge funkcije u institucijama bosansko-hercegovackog drustva pocivale su i to vise vijekova na viseetnickoj matrici. U svijesti gradana utkana je vrijednost zajednickog zivljenja. Zajednicki zivot podrazumjeva takvu odgojno-obrazovnu politiku i praksu koja ce sistematski brinuti o kulturi mira i kulturi tolerancije kao bitnog uslova za ocuvanje mira u Bosni i Hercegovini. I sve druge djelatnosti imaju odgovornost da razvijaju vrijednost zajednickog zivota, tolerancije i nacionalne ravnopravnosti. U tome posebnu ulogu imaju mediji, politicke partije, nevladine organizacije i vjerske zajednice.

Zato je svaki napor o razvijanju kulture mira vrijedan paznje i trazi angazovanje svih institucija u drustvu.