Nada Ler Sofronic
Govor
dr. Nada Ler Sofronic
Izlaganje na III-oj medjunarodnoj konferenciji:
OBRAZOVANJE ZA KULTURU MIRA
Sarajevo, 26 juni,2004
KA KULTURI NENASILJA-URGENTNA PITANJA DANAS
Prihvatila sam da govorim na ovome skupu jer smatram da je danas prioritet prioriteta svakog socijalnog angazmana zalaganje protiv nasilja, rata i destrukcije.To je pitanje buducnosti nase djece i njihovih potomaka... To je pitanje buducnosti zemlje u kojoj zivimo, to je na kraju krajeva pitanje opstanka i kvaliteta zivota ljudi na nasoj planeti. I nema vaznijeg pitanja od toga.
Socijalizacija za kulturu mira
Svi se naravno slazemo da je socijalizacija i obrazovanje za kulturu mira proces koji je vazan za izgradnju nenasilne, miroljubive i tolerantne licnosti. Oblikovanje nenasilnih, miroljubivih mentalnih sklopova je demokratski i humanisticki ideal svakog progresivnog obrazovanja i vaspitanja.
Ja bih medjutim govorila o teskocama na koje taj proces nailazi u praksi i drustvenom kontekstu u kome zelimo da njegujemo kulturu mira i nenasilja.
Govorila bih o tome sa tri tacke gledista: sa stanovista osobe dubokog anti-autoritarnog, anti-ratnog, dakle, pacifistickog opredjelenja, sa stanovista vlastite struke, socijalne psihologije, i najzad bih govorila sa stanovista zene koja je dobar dio svog zivota posvetila borbi protiv diskriminacije, marginalizacije i nasilja nad zenama.
Nenasilna kultura, globalni i lokalni kontekst
Osnovno pitanje koje se postavlja jeste kako njegovati kulturu nenasilja i kulturu mira, unutar opsteprozimajuceg, globalizirajuceg konteksta destrukcije, razaranja, militarizma i nasilja.Mi naime ne zivimo civilizaciju koja slavi zivot, radost i eros, vec nazalost zivimo u civilizaciji smrti, thanatosa, razaranja i torture koja je mozda i dominantna kultura naseg vremena. Vjerujem da smo je svi u ovoj sali svjesni.Vjerujem da su mnogi/e u ovoj sali i njene zrtve i vjerujem da nam je svima to manje vise jasno-dovoljno je da pogledamo vijesti na TV.
I u nasem svakodnevnom zivotu militaristicki diskurs i govor mrznje su svakodnevna pojava.U medijima, u izjavama licnosti iz javnog i politickog zivota, u "umjetnickim" diskursima... Kao da nista nije nauceno iz nase tragicne vrlo bliske istorije u kojoj je upravo govor mrznje bio prethodnica krvavog uzasa koji nas je nedavno snasao.Usudila bih se reci s obzirom na njihovu moc u procesu socijalizacije, da je "zatrovanost" medija govorom mrznje je mozda najznacajnija barijera obrazovanju za kuturu mira.
Kultura nenaislja i odnos prema prirodi
Kako njegovati kulturu mira i nenasilja kad sudestrukcija i degradacija dio naseg svakodnevnog zivota i kulture? Odnos prema prirodi je paradigma naseg odnosa prema zivotu. Tuzna slika unakazenih rjecnih tokova, deponija i otrova usred nezamislive ljepote Bosne i Hercegovine, iscupane sadnice, polomljeno drvece "ukraseno" plasticnim vrecicama i ribe koje mrtve plivaju po povrsini... To nije djelo neprijateljskih granata-to je nase vlastito neprijateljstvo prema ljepoti koju, nismo dobili na poklon vec smo posudili od svojih potomaka, a koju bogohulno nemilosrdno unakazavamo i unistavamo.Rekla bih da obrazovanje za kulturu mira i kulturu nenasilja treba da pocne sa odnosom prema prirodi i okolisu.
Kutura nenasilja i donos prema drugacijem, razlicitom
Svako obrazovanje za kulturu mira i nenasilja mora poci od razbijnja stereotipa o drugacijem i razlicitom, kao necemu od cega treba zazirati, necemu sto je ugrozavajuce, necemu sto je manje vrijedno u odnosu na "nase". Takvo obrazovanje ne stvara mitove od "vlastitog", "svojeg" kao necega sto je superiorno, necega sto treba da dominira , neceg sto je norma i mjerilo.Naprotiv, ono uvazava i postuje kulturne, vjerske, nacionalne ralicitosti.I smatra ih velikom prednoscu i bogatsvom.
Za multikulturna drustva kao sto je bosanskohercegovacko, sa iskustvima koje smo imali, cini mi se da je ovo jedno od kljucnih pitanja naseg daljeg opstanka kao multikulturne zajednice uopste. U nasem politickom diskursu se odomacio termin "tolerancija" i sintagma "mi moramo zivjeti zajedno" sto izaziva asocijacije da se eto "moramo podnositi" ma koliko na to neprijatno bilo.Iz tog implicite proizilazi da se mi potencijalno zapravo ne tolerisemo, odnosno potencijalno se odvajkada, s razlogom ili bez njega mrzimo. Skrecem paznju da je ta teza opasna i netacna.Skrecem paznju na sva Bosanskohercegovacka iskustva simpatija i ljubavi izmedju drugacijih, razlicitih ili jednostavno na ona nasa istorijska iskustva kada nacija, vjera, razlicitost jednostavno nisu bili nikakva barijera za osjecaj dubokog zajednistva, pa ako hocete ni u javnom , a ni u privatnom zivotu.
Zene i kultura mira
Danas se od zena ocekuje da budu prve i najznacajnije akterke u izgradnji mira jer su one majke, rat ih najvise pogadja, jer imaju poseban senzibilitet za rjesavanje sukoba, jer su osjecajnije, jer...
Skrenula bih paznju na duboko licemjerje koje se kadkad krije u glorifikaciji zena koje su bogom dani "peace makers".
Zene kao politicki subjekti niti u ovoj zemlji niti globalno nikada nisu bile ukljucene u tako znacajna pitanja kao sto su pitanja rata i mira.Jer naprosto nisu ni bile politicki subjekti odnosno bile su supstancijalno iskljucene iz svih globalnih i lokalnih centara moci koje odlucuju o bitnim stvarima.A tacno je da su bile najvise pogodjenje ratom: izgubile su djecu, supruge, bile su izlagane seksualnom nasilju, mukama izbjeglistva, repatrijacije i nakon rata gubljenja posla i dekvalifikacije.
Sto se tice Bosne i Hercegovine, zene nikada nisu bile ukljucene u pregovore i dogovore o implementaciji mira u BiH. Zena nema u procesima Dejtonskog sporazumjevanja i one su o tome svojevremno potpisale i deklaraciju koju su uputile Paktu Stabilnosti.
Naglasila bih da su uprkos ili mozda bas zahvaljujuci vlastitoj (politickoj i socijalnoj) marginalizaciji, zene u BiH su prve presle entitetske granice i djelovale zajednicki u mnogobrojnim aktivnostima stvarajuci tako prve mostove povjerenja i saradnje.
Medjutim, dokle god zena nema na mjestima gdje se donose bitne drustvene odluke, a nema ih i sistemski se i dalje potiskuju i iskljucuju, ne moze se ni ocekivati da bitno uticu da budu stvarateljice mira i djeluju na prevenciji rata.Da bi se to desilo, okanimo se demagoskih prica o univerzalnoj "njeznoj mirotvornoj prirodi zena". Trazimo takve socijalne promjene u kojima ce na mjestima odlucivanja biti onoliko zena koliko je to i predvidjeno Zakonom o jednakosti polova: srazmjeno njihovom broju u ukupnoj populaciji BiH ! Jer bez adekvatnog ucesca zena u javnom i politickom zivotu nema ni njihovog bitnog uticaja na izgradnju kulture mira i nenasilja.
